PETAR SIMOVIĆ JE TREĆINU SVOG ŽIVOTA PROVEO U IZBJEGLIŠTVU. TOKOM RATNIH DEŠAVANJA U BOSNI I HERCEGOVINI, BIO JE PRIMORAN NAPUSTITI RODNI SKENDER VAKUF GDJE SE SA PORODICOM SKRASIO U IZBJEGLIČKOM CENTRU U ČAPLJINI. NAKON ŠTO JE BIO UVJEREN DA JE NJEGOVIM MUKAMA DOŠAO KRAJ, PETAR JE BIO PRISILNO MOBILISAN U REZERVNI SASTAV VOJSKE KOJI SU ZVALI „KOPAČI“. KOPAO JE ROVOVE. IMAO JE OSJEĆAJ DA JE TRI GODINE SAMO KOPAO ROVOVE.
Nakon završetka rata, Petar se vratio u svoje rodno mjesto koje se više ne zove Skender Vakuf nego Dobretići. Općina Dobretići je mjesto koje se nalazi na planini Ranča i prije devedesetih godina pripadala je Skender Vakufu. Nakon završetka rata Dobretići su postali samostalna općina.Petar Simović danas ima 70 godina, penzionisani inspektor policije. Ne bavi se ničim u životu.
Nakon završetka Policijske akademije 1970. godine, Petar je odlučio da zaposlenje nađe van granica Jugoslavije. Zaposlio se u Saudijskoj Arabiji kao bauštelac gdje je radio deset godina. U tom periodu na prostoru Jugoslavije, prvenstveno u Bosni i Hercegovini, muslimani su imali mnogo problema tokom boravka na hadžu u Saudijskoj Arabiji. U periodu obavljanja ove vjerske dužnosti muslimana, radnici u Saudijskoj Arabiji su imali petnaestodnevni odmor. Pošto Petar nije koristio taj odmor da bi se vratio u rodni kraj, dodijelio je sebi ulogu „hadžijskog vodiča“ za muslimane sa prostora Jugoslavije. U periodu od deset godina Petar je naučio sve vjerske obrede koji se obavljaju tokom hadža. Pomagao je jugoslovenskim mulimanima tokom smještaja, pomagao im je tokom odlaska na pojedine vjerske destinacije i znao je koji od vjerskih obreda je farz – obavezna dužnost za muslimana da bi hadž bio ispravan. Nakon povratka u rodno mjesto, često je imao uzrečicu, u nekim od razgovora, kada bi želio naglasiti važnost nečega: „To ti je farz, i moraš do kraja doćerati stvar“.
1998. godine Petar se zapošljava u policijskoj upravi u Dobretićima gdje je za nepunih 7 mjeseci postao i policijski inspektor. Pošto u Dobretićima nema ni hitne službe, niti vatrogasaca, Petar i 5 njegovih kolega policajaca su zaduženi da pokriju i ovaj segment. Od vozila, imali su dva manja automobila i jedan kombi, nešto što je ličilo na „maricu“.
Dobretići su mjesto gdje, uglavnom, živi populacija starije životne dobi, često se dešava da stanovnici imaju određenih zdravstvenih problema. Jednog dana dok je Petar na trafostanici, sa svojim kolegom policajcem, mijenjao strujnu kutiju, jer su Dobretići 17 sati bili bez struje, začuo je zapomaganje iz obližnje kuće. Odmah je otišao da vidi o čemu se radi. U kući Sime Simovića se odvijala prava drama. Simina supruga Nada je nepomićno ležala na podu ispuštajući povremene glasove koji se nisu mogli razaznati. Petar i njegov kolega su Nadu odnijeli do „marice“, upalili sirenu i odvezli do bolnice u Jajcu. Kada su se u „marici“ pojavili ispred bolnice, prisutni prolaznici kao i pojedino medicinsko osoblje koje se zateklo tu, sa nevjericom su posmatrali policijski kombi. Petar i njegov mlađi kolega su zatražili nosila od šokiranih bolničara kako bi prenijeli Nadu u bolnicu. Nakon tog događaja, stanovnici općine Jajce, kao i medicinsko osoblje, kada čuju policijsku sirenu u blizini bolnice, odmah znaju da je „marica“ dovezla još jednog pacijenta iz Dobretića, sa često sličnom dijagnozom, povišen krvni pritisak, blaži moždani ili srčani udar. „Marica“, pored toga što služi i kao hitna pomoć, ujedno olakšava doktorima za određivanje dijagnoze dovezenim pacijentima.
Petar u svojoj trinaestogodišnoj službi kao inspektor nikada nije napisao ni jednu prekršajnu prijavu za građane Dobretića. Znalo se dešavati da se u kafani kod Nine, jedinoj kafani u Dobretićima, posvađaju degustatori i konzumenti alkoholnih pića, i to bi se uglavnom dešavalo svake dvije godine pred održavanje općih ili lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini. Tada bi Petar, sa svojim kolegama policajcima, imao i jednu vrstu savjetodavne uloge gdje bi predizbornu temu usmjerili na svakodnevnicu života kako bi posvađane strane zaboravile na ono o čemu su se raspravljale.
Tokom zimskih dana, a zima u Dobretićima zna biti duga i hladna, sa mnogo snijega, policijska stanica zamjenjuje i komunalno preduzeće. Na „maricu“ se ugradi improvizovana grtalica koja čisti snijeg, a u te aktivnosti se uključe i pojedini građani koji imaju traktor ili neko drugo veće vozilo.
Petar Simović, sedamdesetogodišnjak, danas ne radi ništa. Provodi svoje penzionerske dane rado se prisjećajući svog uzbudljivog i veoma teškog života.
Petar je već spremio sebi mjesto za vječni počinak na lokalnom groblju, gdje je dao da mu se iskleše betonska ploča na kojoj piše: Ljiljana, lijepa kći Stjepana Dobrete, je, 1463. godine, dospjevši u sultanov harem izmolila od sultana ferman kojim se Stjepanu Dobreti daruje vlastelinstvo, nazivano prije Zapadne Vrhovine. Tu je Stjepan Dobreta i umro, te je ukopan u selu Zapeće. Na spomeniku što mu ga 1773. godine podiže fra Marko Dobretić, franjevački provincijal i bosanski biskup, piše da je umro 1472. godine doživjevši 98 godina. Petar Simović je na dobrom putu da nadživi svog pretka Dobretu ako ne životom, onda djelima.
