U Centru za kulturu Dobrinja - Vila Hadžihalilovića, održan je omaž bh. dramskom piscu, pjesniku, pozorišnom kritičaru i jednom od osnivača Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) Safetu Plakalu. 

Na ideju da se u općini u kojoj je Safet Plakalo živio, realizuje omaž u znak sjećanja na njegov lik i djelo, došao je njegov kolega Gradimir Gojer, koji je ovom prilikom podsjetio na trenutke kada su došli na ideju da formiraju teatar.

"Na tri ležaja u skloništu ležali smo Safet, Bibanović i ja, u jednom trenutku smo rekli – pa što mi ovdje truhnemo, hajmo napraviti teatar", kazao je Gradimir Gojer, bh. pisac, redatelj i tetarolog, koji je sa Safetom Plakalom, Dubravkom Bibanovićem i Dorđem Mačkićem osnovao SARTR u periodu agresije na BiH, kao simbol duhovnog otpora Sarajeva pod opsadom.

Govoreći o Plakalu, Gojer je podsjetio na to da je Plakalo SARTR odveo na najveće turneje u svijetu, osigurao mu internacionalnu karijeru i učinio najozbiljnijim avangardnim teatrom na našim prostorima.

„Kada umre čovjek čije literarno djelo svjedoči o vremenu u kojem je on živio, onda najmanja stvar koju možemo uraditi je govoriti o tom djelu i govoriti o tom čovjeku. Safet je bio vrlo zanimljiv dramski pisac, pjesnik, a na kraju libertist i teatarski kritičar. Kad u jednoj osobi imate spojene tolike darovitosti onda je prirodno da jedan teatar u čijem osnivanju je on učestvovao bude najozbiljniji avangardni teatar na našim prostorima“, rekao je Gojer.

O Safetu Plakalu govorili su i Selma Alispahić, bh. pozorišna i filmska glumica, te dr. Almir Bašović, dramski književnik, profesor na Katedri za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kao i na Akademiji scenskih umjetnosti.

Alispahić je naglasila da je Plakalo bio vrhunski pjesnik i da je njegovo dramsko stvaralaštvo poetski tetar dovelo do vrhunca.

„Ono što je najljepše što je Safet Plakalo ostavio iza sebe u historiji bh. kulture je SARTR. Čitav njegov život bio je obilježen ljubavlju prema teatru, prema teatarskim radnicima i sve što je radio je da sačuva, koliko god može, od zaborava sve one ljude koji su prije njega gradili bh. teatar i da obrazuje one koji će poslije njega održati bh. teatar u životu. Mislim da bi, da je sada ovdje s nama, bio zadovoljan onim što smo u SARTR-u uradili“, kazala je Alispahić.

Almir Bašović je rekao da SARTR može biti ponosan na Plakala, jer je trebala iznimno velika hrabrost osnovati pozorište usred rata, kada se pozorišta zatvaraju.

„Dramom „Sklonište“ je otvoren SARTR, ona postavlja temeljno pitanje – da li treba sjediti u skloništu ili pokušati obnoviti ideju pozorišta. Bio je dramski pisac koji nije pristajao na lokalna zatvaranja, već se bez ikakvog kompleksa bavio svjetskim književnim naslijeđem“, kazao je Bašović.

Pisao je o ljudima i pojavama koje su ga zanimale, dok se nije odvažio na to da na papir prenese svoju bol. Tada je nastala autobiografska drama „Phoenix je sagorio uzalud“, koja je inspirisana tragičnim gubitkom supruge Sonje. Pisao je i o najbolnijoj temi u svom životu. Naime, otac mu je u prvom braku, u krvavom četničkom pokolju između Pljevalja i Foče 1942. godine, izgubio majku, ženu i troje djece. Roman koji je napisao pred kraj svog života se zove „Plod smrti“, u kojem govori da je u stvari njegov život postojao zbog nečije smrti. Roman nikad nije objavljen.