O općini i njenoj historiji

Prahistorijski period Povoljan geografski položaj, obilje vode, plodnost zemljišta, mnogo šuma i povoljni klimatski uslovi stvorili su sve mogućnosti za život čovjeka u današnjoj sarajevskoj okolini. Arheološka istraživanja su pokazala da najstariji tragovi ljudskog bitisanja u ovim krajevima sežu do novog kamenog doba. Na te prahistorijske naseobine upućuju nazivi kao: Gradina, Gradac i dr. Gradac je vis i zaselak iznad naselja u Vogošći, a Gradina je vis iznad Nebočaja i Divljače. Jedno mjesto iznad Svraka kod Semizovca se također zove Gradina. Na gradini iznad Svraka vršeno je, 1933 godine, iskopavanje i tu je pronađeno mnoštvo keramičkog posuđa i dr. predmeta poput dvopetljaste fibule, nožnog koluta, narukvica od bronzanog lima, malo dugme sa ušicom, rimska fibula kao i koplje sa istaknutim rebrom (povorom) u sredini. Ovaj eksponat se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Ova gradina postojala je pri koncu bronzanog doba i preživjela je stariji i mlađi odsijek halštatskog doba. Na oranicama u dolini jošaničkog potoka pronađena je jedna kremena strelica iz neolita. Rimski period Današnje Sarajevo sa okolinom ulazilo je u sastav rimske provincije Dalmacije, a ležalo je na važnom putu kojji je iz Narone preko Hercegovina i Sarajevskog Polja vodio ka Drini. V. Skarić navodi da su rimska naselja bila podignuta u Gornjoj Vogošći, na Kamenjačama kod Krsmanovića hana i nešto dalje odatle u Jošanici. na desnoj strani reke Vogošće, gde su sada UNIS-ove fabrike, uzdizalo se uzvišenje koje se zvalo Kamenjača. Tu je K.Pač 1901 vršio istraživanja i ustanovio da se tu nalaze ostaci iz rimskog doba, oni se sastoje od malenih odlomaka zemljanih cijevi za grijanje i ćeramita, bronzanog, gvozdenog i staklenog komađa i od hrbina zemljanih posuda. U obližnjoj dolini Jošanice na zemljištu , uz desnu obalu potoka, koji se zove Gradina, pomenuti Pač je pronašao ostatke zidina neke rimske zgrade i mnoge odlomke cigle. pretpostavka je da je povod građenju te rimske zgrade bilo sumporno vrelo Smrdljiva Voda (zaseok Radići).i dan danas postoje ostaci jednog starog kaldrmisanog puta koji je vodio od Sarajeva, preko Vogošće uz Jošanicu (Boriš)pa na Strijež, Grabljivu Njivu, Orašac i Dubovo, pored rijeke Ljubine i dalje do Olova. Pretpostavlja se da su ovaj put izgradili Rimljani. stanovnici sarajevskog kraja u rimsko doba bili su Distijati, snažno i brojno ilirsko pleme, koje je naseljavalo teritorij od Vareša ka Rogatici i dalje prema Drini. Srednji vijek Pred kraj VI i početkom VII vijeka počinju prodori Južnih Slavena u ove krajeve. Po dolasku Južnih Slavena malo se zna o autohtonom stanovništvu ovih krajeva. Današnje Sarajevo sa svojom okolinom je vjerovatno pripadalo župi Vrhbosni, koja se spominje u XIII vijeku (1244). Inače, na Balkanskom poluostrvu najznačajnije etničke promjene su se desile početkom i krajem Srednjeg vijeka. Otpočela su doseljavanjem Slavena, nastavila se sa invazijom Bugara, odnosno od 1018 godine Vizantinaca, a završila najezdom Turaka u XIV vijeku. U kasnom Srednjem vijeku Vogošća je bila po prilično naseljena. To se da zaključiti po čestini grobalja iz tog doba sa stećcima kojih je, po pričanju starijih ljudi, bilo na više mjesta: u Gori, na Krču, u Crnom Vrhu, iznad Krivoglavaca, u Vogošći i Svrakama. Te kamene, nadgrone spomenike obično su podizali bogumili ili patareni, hrišćanska vjerska sekta nazvana po bugarskom popu Bogumilu iz X vijeka, koje je sa zapada proganjala katolička crkva i prvodila u katolicizam a sa istoka ih zatirala Nemanjićka Srbija i pravoslavna crkva i nasilno ih prevodila u pravoslavlje. Neki bošnjački autori smatraju da su zbog tog progona bosanski bogumili iz revolta tako masovno prelazili na islam, naročito oni koji su nastanjivali riječne tokove, mada većina istoričara smatra da je to činjeno iz čisto pragmatičnih razloga. Ove nadgrobne spomenike narod je nazivao "grčkim" ili "kaurskim", a pojedine i "mramorovima". Bivše pravoslavno groblje na Kamenjači bilo je u stavari nastavak nekog starinskog groblja. Na tom mjestu danas se nalazi upravna zgrada PRETIS-a a groblje je preseljeno na Klupe. U selu Kopošićima među desetak srednjovekovnih nadgrobnih spomenika, nađen je i spomenik "u obliku stećka na šljeme koji svojim natpisom kazuje da tu počiva Batić, milostiju Božijom i slavnog gospodina kralja Tvrtka, knez bosanski" Knez Batić je umro u Dubokom kroz koji protiče potok Duboki. Prof. M. Filipović piše da taj mramor kneza Batića potječe iz prve polovine XIV vijeka i da je Batić umro vjerojatno na Dubovom, a na Dubokom, jer takvog mjesta u bližoj okolini nema. Turski period Godine 1435 Turci osvajaju cijelo sarajevsko područje a nešto kasnije osnivaju i današnje Sarajevo. Sa dolaskom Turaka u BiH prilike su se znatno izmjenile obzirom da Turci svu zemlju proglašavaju erazi mirijom odnosno državnom svojinom. Sela su podijeljena na carske hasove i na spahijska sela. U hasovska sela spadaju Ugosko, Uglješići, Gornja Vogošta, Tihovići i Vrapče. Početkom XIX vijeka Sarajevska nahija se sastojala od 20 džemata. Tu se između ostalih spominju Srednje, Vogošta, Nahorevo i dr. Ne zna se pouzdano kakav je bio sastav stanovništva ovog kraja prije dolaska Turaka. Do njihovog dolaska ovdje su živjeli pravoslavni stanovnici od kojih su neki kasnije prešli na islam. Prema predanju u današnjem pravoslavnom selu Krivoglavci ranije su živeli i muslimani a danas tu žive isključivo pravoslavni Srbi. U drugoj polovini XVIII vijeka dolazi do znatnog pomijeranja stanovništva. Dok je na jednoj strani bilo zapaženo jače doseljavanje, na drugoj strani starijeg (domorodačkog) stanovništva je nestajalo zbog čestih epidemija bolesti. Ispod Budišića se nalazi staro pravoslavno groblje. Preci sadašnjih stanovnika Budišića naselili su se tu početkom XIX vijeka i nisu nikoga zatekli. Postoji predanje da su Tihovići bili pravoslavno selo i da su njihovi mrtvi sahranjivani u groblje u Budišićima i u drugo, u Tihovićima. Jedna njiva u Tihovićima i dan danas se zove Popova ravan. Danas u Tihovićima živi bošnjački (muslimanski) živalj. Isto tako se pretpostavlja da su u Svrakama ranije živjeli pravoslavni stanovnici, pa su izumrli od kuge i poslije se naselili muslimani. Dakle vogošćanski kraj nekad je bio naseljen brojnim muslimanskim i pravoslavnim življem. Starog katoličkog stanovništva ovdje nema, niti se zna gdje je ranije bilo. Bilo je nešto malo muslimanskih Roma koji su živjeli u Vrnjaku iznad Semizovca, pretpostavlja se da su oni došli iz okoline Tuzle. Prema istoričaru H. Šabanoviću selo Vogošća spominje se u jednom turskom popisu još 1455 godine kao "Gogošta". Ovo selo javlja se i u popisu iz 1485 kao "Vogošta" koja je tada brojala 97 hrišćanskih porodica i 10 neženjenih hrišćan,a zatim 38 muslimanskih kuća i 20 inokosnih muslimana. Dio Vogošće, spomenute 1485 godine, spadao je u has sandžak-bega Bosanskog sandžaka. Selo Jošanica imalo je, 1455 godine, 8 porodica a spadalo je u timar Isa-begovog gulama, silahdara Jusufa. Njegovom Timaru pripadale su još 3 porodice sela Gogošte. Godine 1485, 29 hrišćanskih i 3 muslimanske porodice sela Jošanica pripadalo je članovima posade Hodidjeda. Selo "ljubimlja" ("Ljubimla", danas Ljubina) pripadalo je 1455 timaru Isa-begovog gulama skendera i brojalo 46 porodica i 2 udovice. 1485 "Ljubimlja" je imala 93 hrišćanske i 2 muslimanske porodice, 10 neženjenih hrišćana i 5 neženjenih muslimana, a spadalo je u timar nekog Ibrahim-čelebije. Godine 1455 pominje se i mezra "Svraka" (današnje "Svrake"). Svaraka je te godine bila pusta, a pripadala je Skenderevom timaru. Pusta mezra "Svraka" postala je, prije 1485, kao selo i tada je upisana kao has sandžakbega Bosanskog sandžaka, s napomenom da zemlju toga sela obrađuje stanovništvo izvana tj. seljaci koji stanuju van tog sela, što znači da je "Svraka" tada još uvijek bila mezra. Na to upućuje i činjenica što u tom selu još ni tada nije bila upisana ni jedna kuća, nego samo sandžakbegov prihod od 3030 akči. Selo Vogošća spominje se na više mjesta i u sidžilu sarajevskog mule iz 1565/66. U popisu priložnika ulja za staru sarajevsku pravoslavnu crkvu 1682 spominje se između ostalih i Lazo s Vogošća, Dabo iz Vogošće i Milenko iz Vogošće. Po ovome sa da zaključiti da su ovi ljudi bili iz bogatijih porodica, jer su se umiješali u sarajvske trgovce i druge bogataše. Pojedina mjesta, između ostalih, i iz ovih krajeva pominju se i 1711. Jošanica (kao timar Ibrahimov i Hasanov) donosila je 4000 akči, Litovik (Ljetovik, timar Omerov) donosio je prihod od 3000 akči, Gornja Ljubina (timar Hasanov) donosila je prihod od 1000 akči. Gora je donosila prihod od 6100 akči Novije doba Austrougarska vladavina Austro-Ugarska je naišla na jak oružani otpor ovdašnjeg stanovništva prilikom aneksije Bosne i Hercegovine, 1878 godine. Tako je, piše V.Skarić, austro-ugarski general Josip Filipović planirao da napadne Sarajevo 18 augusta 1878 godine i da udari na njega od Blažuja sa jednim dijelom vojske, a Tegethofov dio vojske imao je da krene od Visokog, koje je zauzeto dan ranije, i da bude u Semizovcu u 9 sati (18.augusta), zatim da ide u Vogoštu i napadne Sarajevo od Kobilje Glave. Međutim, general Filipović nije bio u stanju napasti na Sarajevo 18 augusta , u nedjelju, kako je planirao, nego tek sutradan. Ne znajući da je general Filipović promijenio plan o napadu na Sarajevo, Tegethof krene iz Visokog 18 augusta u 3 sata ujutro. Prednje mu čete stigoše na Priboj u 7,30 sati a većina vojske u Semizovac. Odatle on javi Filipoviću da će u 9 sati preko Vogošte krenuti na Sarajevo. Po tom planu stigoše njegovi prvi odredi u 10,30 sati na Kobilju Glavu i tu osta nešto vojske, dok su drugi zauzeli brdo Hum a neki su zauzeli visove iznad sela Poljina. Većina vojske ostala je u Vogošti. Nakon teških borbi austro-ugarska vojska zauzela je Sarajevo 19 augusta 1878. Prema kazivanju starijih mještana Vogšće, Mehmeda Kadrića i Koste Krsmanovića, tadašnji hećim, Mujo Bešlija pucao je iz šišane sa Pendžerka na jednu manju grupu neprijateljskih vojnika i jednog pogodio kada su išli preko Kolačuše. Taj vojnik je bio na konju, vjerojatno oficir. Treba napomenuti da je još od ranije postojao drum koji je vodio dolinom Bosne, preko Vogošće do Sarajeva. Tada je i Vareš , kao važno rudarsko mjesto, bio povezan putem sa Sarajevom. Put je vodio od Vareša preko Kapije, Striževa, Starog Striževa, Smrekovice, Breze, Misoče, Vlaškova, Semizovca, Turbeta i Kobilje Glave. Stariji ljudi su pričali da su nešto bolje živjeli u doba austro-ugarske okupacije BiH nego u tursko doba. Činjenica je da je okupatorska vlast uslovila i brži privredni razvoj u to doba jednog od najzaostalijeg dijela Evrope pod turskom upravom, naravno, najviše iz sopstvenog ekonomskog i strateškog interesa, jer je izdašno eksploatisala prirodna bogatstva BiH, posebno drvo i rude, a Bosanci i Hercegovci su bili regrutovani u njihovu vojsku i morali su se boriti, u toku I svjetskog rata, pod tuđinskom zastavom, na italijanskom, ruskom i solunskom frontu. Radi eksploatacije drveta i rudnog bogatstva Dvojna monarhija (KuK) je izdašno ulagala kapital u izgradnju željezničkih pruga, puteva, rudnika, električnih centrala, industrijski postrojenja, zdravstvenih, prosvjetnih, ugostiteljskih i dr. objekata. U odnosu na zatečeno tursko, feudalno stanje, Austro-Ugarska monarhija pridonosi jačem prodiranju kapitalizma kao društvenog poredka. Za vrijeme aneksije BiH, u Semizovcu je podignuta mala fabrika za prečišćavanje manganove rude, koja se iz Ćevljanovića dopremala u Semizovac. U ovom vogošćanskom naselju bila je izgrađena jedna manja hidroelektrana koja je napajala strujom nekoliko poslovnih prostorija i stanova oko pomenute fabrike. Po pričanju starijih ljudi, a i prema A.Bejtiću, prva sijalica na Balkanu zasvijetlila je 1890 u Semizovcu (iz elektro-generatora industrijskog pogona za ispiranje manganove rude) 5 godina prije no u Sarajevu, a samo 9 godina iza prve Edisonove sijalice. Postoji priča da su tadašnje sarajevske age i begovi dolazili u Semizovac da se dive "čudo koje svijetli sa kanafe". Postojala je i "riža" pomoću koje se sprovodila voda do hidroelektrane, a dovodila je i vodu i u fabriku. Hidrocentrala je postojala do 1945 godine kada se Semizovac priključuje na sarajevsku gradsku elektrodistributivnu mrežu. Semizovac je također imao i vodovod koji je dovodio vodu u fabriku i stanove njenih službenika i radnika. Izgrađen je kada i fabrika a protezao se duž rijeke Ljubine. Izgradnjom pomenute fabrike u Semizovac su se počeli doseljavati pojedine porodice službenika i radnika porijeklom iz Njemačke, Austrije, Češke i Mađarske. Te porodice su se zvale: Hakl, Binder, Sikora, Hruška, Fidler, Dežman, Pipan itd. One su sobom donijele u Semizovac duh i običaje svojih zemalja koji su podobrano uticali na način života i opštu kulturu starosjedilaca. Nedaleko od Semizovca, ka Ljubini, pored nekadašnje pruge Semizovac-Ivančići ( u blizini kuće Vlada Maunage) postojala je i jedna manja cementara. Podignuta je negdje krajem XIX vijeka, a vlasnik joj je bio čuveni sarajevski bogatun Braun. Laporac kao sirovina dobijan je u Čevljanovićima a tu su ga ujedno i pekli, pa ga onda dopremali u navedenu fabriku i mljeli u cement. Kapacitet ove cementare bio je oko 1000 tona cementa godišnje. Fabrika je egzistirala do početka I svjetskog rata. Treba spomenuti da su se mnogi mještani Vogošće, srpskog porijekla, kao dobrovoljci borili protiv austro-ugarske i njemačke vojske na solunskom frontu, Dobrudži, Galiciji ili na nekom drugom frontu. Tu treba spomenuti: Marka Blagovčanina, Iliju Boškovića, Đorđa Jovanovića, Blagoja i Rista Sikiraša, Maksa Nikolića, Marka i Stjepana Blagovčanina, Todora Jovandića, Iliju Savića, Dušana Jovanovića, Spasoja Krajišnika, Bogdana Torbicu, Đura Petrovića, Iliju Krunića, Milana Đokića, Milana Maunagu, Simu Lalića i druge. Njima je nova vlast kraljevine SHS a na osnovu tzv. "Agrarne reforme" iz 1919 godine, donešene na inicijativu Narodnog vijeća iz Zagreba, kojim je ukinut turski zemljišni sistem i ćifćijski i feudalni odnosi u Bosni i Hercegovini, južnoj Crnoj Gori i na Kosovu i Metohiji, kao dobrovoljcima Srpske vojske, bespaltno ustupila po 47 dunuma zemlje na teritoriji ove opštine. Treba, istine radi napomenuti da je Agrarna reforma zahvatila i Dalmaciju, Slavoniju i Vojvodinu i da je veleposednicima zemlja eksproprisana uz novčanu naknadu i u, dva navrata,državnim obveznicama Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije. Između dva svjetska rata Od 1 decembra 1918, tj. od proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa do njezinog sloma aprila 1941 u Vogošći se nije ništa izgradilo, izuzev pred rat što se počelo sa izgradnjom jedne fabrike na mjestu današnjeg PRETIS-a. Prije II svjetskog rata na mjestu današnjeg naselja Vogošća (Jošanica) i u njezinoj bližoj okolini nalazilo se više skupina kuća, ili kako je to bilo uobičajeno reći, zaselaka, čiji su se stanovnici bavili zemljoradnjom i stočarstvom. Predratna Vogošća i cijela njena okolina bila je poznata kao izletište još u austro-ugarsko doba. Sjećam se da mi je 1981 godine u Klagenfurtu (Celovecu) jedna stara gospođa, neka Marija Štajnhage, rođena Sarajka koja je napustila Sarajevo 1913 godine, pričala da su je roditelji kao malu djevojčicu iz Sarajeva, kočijom vozili u Vogošće, kod nekih Ribića, na izlet. Mnogi sarajevski trgovci i begovi su imali svoje ljetnikovce uz živopisnu rijeku Vogošću. do nedavno je u naselju Vogošća na desnoj obali rijeke Vogošća postojao ljetnikovac čuvene sarajevske porodice Landžo. Postojalo je na ovom terenu i nekoliko vodenica koje su bile u stanju da samelju dovoljno žita za potrebe stanovništva iz okolnih zaselaka. Čuveni mlinovi su bili Bešlijin mlin, u Uglješićima, i mlinovi Ljube Blagovčanina i Miloša Šućura u Vogošći. Manji broj ljudi iz vogošćanskog kraja bio je zaposlen u Sarajevu, kao fizički, nekvalifikovani i priučeni radnici, uglavnom u Željezničkoj radioni (bivši "Vaso Miskin Crni", sadašnji Energoinvest). Tako su tamo bili zaposleni: Marko i Mitar Blagovčanin, Mićo Sikiraš, Jovo Jovanović, Salko Alić, Nikola Jevtić, Jovo Radić i dr. Ovi radnici su išli pješke do željezničke stanice u Reljevu a odatle vozom u Sarajevo. Moglo bi se reći da je Vogošća malo živnula tek 1937 godine kada je započeta izgradnja ceste od Vogošće (od raskršća na Priboju) do Sarajeva. Nova cesta završena je 1938 godine. Negdje u proljeće te godine stigla je grupa oficira bivše jugoslovenske vojske u Vogošću. Počela je obilaziti njive, ledine i voćnjake i razgledati okolinu cijele Vogošće. Kasnije se doznalo da su oni došli da pronađu pogodno mjesto za izgradnju nekih objekata vojne industrije. Malo zatim počelo je otkupljivanje, odnosno eksproprisanje, zemlje od seljaka. Tu su se nalazili zaseoci kojih danas više nema: Kula (Šućuri), Rijeka, Dubokovići i Hanići. Zemljište koje je došlo u obzir za otkup bilo je: Elesije, Bara, Kamenjača, Palamiđe, Podgajnica, Torine, Krčevina, Bašta i dr. Ustvari češke firme su se nagodile sa nekim tadašnjim jugoslovenskim vlastodršcima da izgrade jednu vojnu fabriku u Vogošću. Postojala je ideja da ta buduća fabrika sastavni dio kombinata koji bi imao svoje pogone u Ilijašu, Varešu i drugim mjestima. Tako su češke firme "Škoda", "Konstruktiva" i "Praga" kao i zainteresovani faktori iz bivše nam zemlje počeli izgradnju pomenute vojne fabrike u Vogošći. Ova fabrika trebala je da bude sastavni dio VTZ (Vojnotehnički zavod) iz Sarajeva. Na izgradnji ove fabrike radili su radnici iz Drvara i okoline koje su mještani zvali "Drvarčani". Oni su radili uglavnom kao tesari dok su ostali radnici bili mahom iz Dalmacije, Bosne i dr. krajeva. Odmah je podignuta jedna upravna zgada "Uprava" i nekoliko hala sa željeznom konstrukcijom. U nekim su bile instalisane i razne mašine, tako da su pojedini pogoni skoro trebali da otpočnu sa radom. To je sve bilo podignuto na mjestu gdje se danas nalazi "PRETIS" Izgrađena je i jedna manja baraka sa druge strane rijeke Vogošće, u blizini majdana, iznad Ajdanovića, u kojem su se mještani sastajali i dogovarali antifašističku borbu 1941 godine. U to vrijeme izgrađen je i jedan krak željezničke pruge od Semizovca, odnosno od bivše rampe "Jošanica" do te buduće fabrike u Vogošći. Gradnja pruge počela je u oktobru 1939, a predata je u saobraćaj 1 maja 1940 godine. Tada je regulisano i korito rijeke Vogošće, koja je proticala kroz krug buduće fabrike, jer je na više mjesta krivudala dolinom, što je smetalo preduzetnicima pomenute fabrike. Drugi svjetski rat I Vogošća je kao što su to i mnoga druga mjesta u Bosni i Hercegovina uzela učešća u antifašističkoj borbi tokom II svjetskog rata. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u ovom kraju se osjećao uticaj mnogih političkih stranaka : Zemljoradnička, Spahina, Jereza, Ječesa i dr. KPJ-u je, kao što je poznato, Obznanom kralja Aleksandra Karađorđevića iz 1928 bila u dubokoj ilegali. 25 marta kada je vlada Cvetković-Maček potpisala Trojni pakt u Beču, kada je načinjena jedna od najsramnijih izdaja u istoriji naših naroda i Vogošćani su se pridružili masama Jugoslovena i protestovali protiv tog sramnog pakta. Dva dana kasnije, 27 marta 1941, narod je na demonstracijama u Beogradu srušio vladu Dragiše Cvetkovića, predstavnika Velikosrba i Vlatka Mačeka predstavika Velehrvata, i poništio trojni pakt. Kao organizatori demonstracija u Sarajevu istakli su se Trifko Đokić i Radovan Šućur, a Todor, Vojno i Vlado Šućur, Vlado i Milan Đokić, Jovo Todorović i Trifko Kovačević su kao radnici VTZ-a Sarajevo bili u povorci, a kasnije im se pridružio i Rade Todorović. Također su te večeri i u Semizovcu organizovane protestne demonstracije preko sokolske organizacije. Učesnici ove povorke nosili su baklje uzvikujući "Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob!" U ranu nedeljnu zoru, 6 aprila 1941 godine, Njemačka je mučki, iznenada, bez objave rata napala Jugoslaviju. Između ostalih gradova tog dana su bombardovali i Sarajevo, kao i Rajlovac, a u slijedeću nedjelju 13 aprila, to isto su uradili i Italijani, njemački saveznici. U danima aprilskog rata došla je do izražaja sva nacionalna i vjerska netrpeljivost koja je raspirivana tokom cijelog postojanja kraljevine Jugoslavije. Izdaja se osjećala na svakom koraku, kako u vojnoj tako i u civilnoj upravi. Vlada generala Simovića, nesposobna i nevoljna da organizuje otpor, za samo 11 dana tzv. "aprilskog rata", 17 aprila 1941 na Palama, potpisuje bezuvjetnu kapitulaciju. Zemlja je rasparčana od strane fašističkih okupatora i domaćih izdajnika. Bosna i Hercegovina ulazi u sastav ustaške "Nezavisne Države Hrvatske". Čim je formirana NDH na čelu sa ustaškim zlikovcem dr. Antom Pavelićem, počeli su progoni, mučenja, zlostavljanja i ubijanja na zvjerski način, prvenstveno Jevreja, Roma, Srba i svih naprednih rodoljuba. Za ove progone u Sarajevu i okolini bio je odgovoran zloglasni ustaški koljač i krvnik, Maks Luburić, ( ubijen 50-tih godina prošlog vijeka od strane UDB-e dok se skrivao u Španiji) njemu podčinjen bio je i novoformirani ustaški tabor u Semizovcu, sa Bećirom Lokmićem na čelu, koji se kraće vrijeme zadržao na tom položaju. Zapravo još između dva svjetska rata a naročito pojavom fašizma i nacizma u Evropi, u Semizovcu su se, zahvaljujući napred spomenutoj strukturi stanovništva, stvarale tajne fašističke organizacije, a njihovi članovi su javno nosili crne košulje. Organizator ovoga bila je porodica Hakl. U osnivanju ustaškog tabora u Semizovcu učestvovali su pored Bećira Lokmića, i Hakl Sandi, Josip Vučković (Pepica), Fidler Lukica, Sejfudin Ekić i dr. Ustaški tabor bio je smješten u mektabu, a kasnije u sokolskom domu. Nešto kasnije na položaj tabornika dolazi okrutni Hakl Sandi, inženjer agronomije iz Semizovca. Bio je to surov i pohlepan čovjek. Otac ovog Sandija, Rajmond Hakl, imao je kuću i veliki voćnjak u Semizovcu. To mu je poslije II svjetskog rata sve konfiskovano od strane narodne vlasti. Rajmond je 1945 uhvaćen i streljan zbog svojih zločina. Ratko (Rajmonda) Hakl radio je prije rata kao trgovac u očevoj radnji u Semizovcu. U toku rata bio je ustaški vodnik. Sandi Hakl je po svemu sudeći poginuo 1945 prilikom povlačenja. Nasljednik Sandija na položaju ustaškog tabornika bio je, 1941 godine, krojač Fadil Nuhić iz Sarajeva a poslije njega, negdje 1942, na njegovo mjesto dolazi Albert Mihanović, otpravnik vozova iz Semizovca. Pojedini ljudi pričaju da je on uzimao narod u zaštitu, uglavnom neke Srbe. Tako je Mlađena Jovanovića, zemljoradnika iz Jošanice, kada je bio uhapšen i mučen od strane ustaške policije sa Salkom Piknjačem, zemljoradnikom iz Jošanice, spasio sigurne smrti. Isto tako štitio je svoje susjede, porodicu Gladanac iz Semizovca, da ne budu proganjani. Ni u Vogošći, ni na Kobiljoj Glavi nije formiran ustaški tabor, iako je bilo pokušaja da se to uradi. To su uporno sprečavali pojedini ugledni Muslimani iz ovih krajeva: Meho Beglerović, Atif Brkanić, Ćamil Hasanović i drugi. Dr Safet Zečević veoma je mnogo uticao da se ne dozvoli osnivanje ustaškog tabora i da se stanovništvo ne regrutuje u ustaške jedinice. Njega je podržavao i negdašnji aga Božića, Mujaga Bektašija. U Vogošći je jedino postojala žandarmerijska stanica. Komandir stanice, jedno vrijeme, je bio Alija Mahmutović a kasnije Šaćir Demirović. I jedan i drugi pokazali su se kao pošteni i čestiti ljudi, koji su štitili nevini narod od progona. Tih prvih mjeseci ratne okupacije bili su na redu za progon i pogrom uglavnom Srbi i komunisti, a kasnije je okupator pomoću četnika Draže Mihailovića počeo i istrebljenje Muslimana i Hrvata, pa su neka muslimanska i hrvatska sela duž pruge Sarajevo-Visoko počela da formiraju seoske milicije radi zaštite. Jula 1941 Pokrajinski komitet KP BiH izdaje proglas u kome poziva narod BiH na ustanak. Jedna partizanska grupa, obrazovana nešto kasnije na teritoriji Paljeva i Vlakova imala je namjeru da u noći između 28 i 29 jula napadne žandarmerijsko-ustašku stanicu u Podlugovima ali se neočekivano sukobila sa njemačko-ustaškom stražom na gradilištu bivšeg "Jugočelika" kod Ilijaša. Ovo je, prema pisanju Vase Radića, bio prvi oružani sukob partizana u cijeloj sarajevskoj okolini. Pred sam početak ustanka u Vogošću su po partijskom zadatku dolazili poznati revolucionari: Hasan Brkić Aco, Rato Dugonjić i Vojo Ljujić. Od jedne male grupe partizana formiran je Semizovački odred, što je bio nukleus kasnijih slavnih partizanskih odreda Zvijezda i Romanijskog odreda. Najzaslužniji ljudi za organizovanje oružane borbe u ovom kraju bili su Radovan Šućur, Trifko Đokić i Spasoje Blagovčani. Sva trojica su do dejtonskog mirovnog ugovora imali svoje ulice u naselju Vogošća ali je nova bošnjačka vlast odmah po dolasku 1996 godine izvršila promenu naziva ulica, pa tako sada ul. Trifka Đokića nosi naziv "Vogošćanskih odreda", a ul. Radovana Šućura sada se zove ul. Ferida Merzuka, dok je bivša ul. Moša Pijade ili Paljevska, nazvana Jošanička. Vjerovatno bi isto to učinila i srpska vlast da je ostala u Vogošći. Međutim, čudno je da je to učinila bošnjačka vlast obzirom da su bosanski komunisti toliko toga dobrog učinili za afirmaciju Bošnjačke (muslimanske) nacije u bivšoj SFRJ. Značajan doprinos antifašističkoj borbi u ovom kraju pružila je Crnovrška partizanska četa a naročito se istakla na napadu na Srednje u septembru 1941. Kasnije je ova četa formacijski prevedena u Crnovrški bataljon, koji je brojao 200 boraca i koji se proslavio u mnogim bitkama, naročito na bici "na Vučevu" tokom čuvene V neprijateljske ofanzive ili Bitke na Sutjesci. Među poznatijim borcima i saradnicima ovog slavnog bataljona bili su Vojo Ljujić, Hasan Brkić-Aco, Tomo Mendeš (iz okolice Prozora), Slobodan (Šefkije) Bubić-Cakan (semizovački đak i ilegalac), Zdravko Lazarević, Radojka Kojić (Andrić), Trifko Đokić, Radovan Šućur, Božić Sretko, Božić Jefto, Blagovčanin Dimitrije, Blagovčanin Gavro, Blagovčanin janko, Blagovčanin boško, Blagovčanin Branko, Blagovčanin lazar, Blagovčanin momčilo, Blagovčanin Miloš, Blagovčanin Milutin, Blagovčanin Nikola, Blagovčanin sekula, Blagovčanin Spasoje, Blagovčanin stanko, Blagovčanin rajko, Đokić Ana, Đokić Mirko, Đokić Milorad, Đokić Simo, Đokić savo, Đokić Staka, Đokić Miloš, Đokić savo, Hrga Ivan, Janković Rajko, Jovandić Spasoje, Lazarević Milan, Lazarević Miroslav, Lazić Milututin, Lukić Nikola, Lučić Neđo, Nikolić Panto, Njegovanović Pero, Todorović Danilo, Todorović Jovo, Todorović Milan, Todorović Sekula, Todorović Rade, Terzić Mirko, Šadilo Suljo( rođ. na Palama), Šućur Vojno, Šućur Đorđe, Šućur Jevto, Šućur Jefa,Šućur Lazar, Šućur Mitar, Šućur nedeljko, Šućur Todor, Vuković Vojno, Vuković Bandić Rosa,Vidić Milan, Vlačo Bogdan, Zonjić Stevan. Tokom antifašističkog rata 1941-45 ova okolina je dala preko 60 boraca i ilegalaca, a od toga je nešto više od polovine poginulo. Bilo je preko 80 žrtava fašističkog terora. Nakon kraćeg vremena po okupaciji naših krajeva Nijemci su iz Donje Vogošće otjerali porodicu Jevreja Gaon Jakova (5 članova) u koncentracioni logor odakle se više nikada nisu vratili. Ustaše su odmah po dolasku na vlast ubile Miću Bajića, odveli u logor Jasenovac Niku Antića i Radoslava Lukića, a u ljeto 1941 ubili su i Ljubu Maunagu. Ustaše su 1942 uhapsili Aleksu Veljića, Kostu Loncu i Cviju Stanisavljevića iz Nebočaja i poslije strašnog mučenja u "Luburića vili", iz Sarajeva ih transportovali u ustaški logor Jasenovac i tamo zvjerski pobili. Uroša Šućura su odveli žandarmi (1942) i predali Nijemcima koji su ga streljali. Avdo Ćebo, željezničar iz Semizovca, ubijen je od strane četnika 1942 negdje iznad Gornje Jošanice. Zaim Čomaga, zemljoradnik iz Ugorskog, poginuo je 1943 u Hotonju. Njega su zaklali četnici koji su u zasjedi čekali Vladu Đokića, zemljoradnika iz Vogošće, koji je po četničkom prijekom sudu trebao biti likvidiran. Njegovo ime su stavili na spisak za likvidaciju pod oznakom "Z" što je značilo: "zaklati". Pošto Vlado nije naišao glavom je platio Zaim. To je učinio zloglasni četnok Sekula Marić iz Donje Vogošće zv. Tančo. Tanča su 1945 godine narodne vlasti osudile kao zločinca i streljale. Također 1943 četnici su ubili Miladu Antića u Svrakama. Godine 1944 poginuo je Ibro Brkanić, zemljoradnik sa Kobilje Glave. Njega je ubila četnička patrola dok se vraćao sa pijace u Visokom. Iste noći žandarmi iz Vogošće i seoska milicija iz okolnih sela dolaze na lice mjesta i terorišu narod iz okolnih kuća. Stojan Slagalo iz Kremeša bio je zarobljen od strane Nijemaca aprila 1941 i deportovan u zarobljeništvu u Njemačkoj. Na prisilnom radu je bio do 1945. Jovo Maksimović, Risto Lonco, Bogoljub Lukić i Kosta Buač, iz Nebočaja bili su također u zarobljeništvu u Austriji od 1941 do 45. U zarobljeništvu u Njemačkoj od 1941 i Pustivuk Savo i Blagovčanin Mirko iz Blagovca. Risto Lonco i Savo Pustivuk umrli su u zarobljeništvu. Ovdje treba spomenuti da su se u proljeće 1942, na ovom terenu, pojavili četnički elementi. Naime, četnička propaganda je širila vijesti kako iz Srbije dolazi 100.000 četnika Draže Mihailovića i Nedićevaca. Ove vijesti nisu bile bez osnova, jer se zaista izvjestan broj četnika iz Srbije prebacivao preko Drine u istočnu Bosnu. Četnici su tada govorili da Nijemci i ustaše neće napadati njihovu teritoriju, pod uslovom da se razoružaju partizani. Osim ovog, a to je bilo prihvatljivo za veći dio domaćih boraca, pričalo se da četnička vojska neće biti pokretna, nego će svako moći s puškom ostati kod svoje kuće.U Crnom Vrhu i na Ozrenu Savo Derikonjić se već bio odmetnuo u četnike i sa svojom grupom napadao partizane. Njegova grupa je presretala partizanske patrole i kurire, razoružavala ih pa čak i ubijala. Toj grupi počeo je prilaziti izvjestan broj ljudi iz okolnih partizanskih odreda. savo Derikonjić je rođen na Vučjoj Luci iznad Sarajeva, postao je kasnije komadant četničke I sarajevske brigade na kom položaju je i dočekao kraj rata. UDB-a ga je 1947 sačekala u zasjedi negdje između Olova i Knežine i ubila. Risto Radić zemljoradnik iz Jošanice (Bradljica) postao je komandant četničkog bataljona u Crnom Vrhu poslije četničke izdaje i razilaženja četnika i partizana u proljeće 1942. Uhvaćen je početkom 1947 i streljan kao i godinu dana ranije njegova žena Zagorka Radić zbog jatakovanja. U ljeto 1943 grupa ilegalaca na čelu sa Trifkom Đokićem i Radovanom Šućurom ubila je u Blagovcu četničkog komadanta Spasu Tadića. Četnici su kasnije u znak odmazde odveli 8 ljudi (Blagovčani, Šućuri i Todorovići) u nekakav svoj zatvor. Neke od njih četnici su osudili na smrt al' je uslijedila intervencija od oko 40-tak uglednih domaćina iz Budišića, Ubara, Košara, Visojevice i Jasikovca, pa su zatvorenici pušteni. Doba SFRJ Otpočinjanjem II svjetskog rata, a naročito okupacijom Jugoslavije i Vogošću je zahvatila bijeda i neizvjesnost. Nijemci, ustaše i razni domaći izdajnici vrše i ovdje nasilje i teror nad nevinim stanovništvom. Iz fabrike koju su Česi počeli graditi, Nijemci odvoze sve instalirane mašine a hale sa metalnom konstrukcijom demontiraju i željeznu konstrukciju odvlače u Njemačku. Česi su već ranije prodali nešto baraka u Jošanic, mahom privatnicima, i otišli. Čim je Vogošća oslobođena život je krenuo novim pravcem ali ipak puls tog života je još uvijek bio nejak. U Vogošći je još od 1943 postojao Opštinski narodnooslobodilački odbor koji je u prvim poratnim danima bio smješten u popovu kuću u Vogošći, a koja je za vrijeme okupacije služila kao žandarmerijska stanica. Ovaj ONO je rješavao i odgovarao na mnogobrojne molbe, vršio otkup stoke i žita, vršio pripreme za sjetvu, obavljao administrativne poslove, radio na socijalnoj zaštiti i obavljao druge slične poslove. Međutim, počevši od 1947, a naročito 1948, u Vogošći počinje novo doba. Naime, tada se počelo sa izgradnjom preduzeća "Tito" sarajevo (PRETIS-a), i novog industrijskog naselja u Vogošći. Uprkos niza poteškoća počev od grandioznosti objekta, slabe infrastrukture, nedostatka kvalifikovane radne snage i pritiskom rezolucije i blokade Informbiroa ovaj projekat je završen za dvije godine. Zbog blokade Informbiroa i nemogućnosti uvoza opreme iz Istočnog bloka, zemlja je morala investirati u sopstveni razvoj nekih preduzeća poput fabrike transformatora, raznih mašina, električnih uređaja i dr. Zapravo Centralna uprava vojne industrije Ministarstva narodne odbrane naložila je VTZ-u (Vojno tehnički zavod) "Tito" Sarajevo da počne prve pripremne radnje za izgradnju ove fabrike u Vogošći. Odmah 1947 na gradilište u Vogočći prebačen je potreban kadar za rad i rukovođenje, danas se to popularno zove logistika. Među prvima, 15 maja 1947 iz VTZ "Tito" kao službenik u Vogošće je stigao Bećir Begić. I tako je počelo postepeno preseljavanje VTZ Sarajevo u PRETIS. Preduzeće "Tito", Sarajevo, (PRETIS) zvanično je otvoreno i pušteno u rad 22 decembra 1949 godine, na dan tadašnje JNA. I dok su u jednom dijelu Vogošće rasli industrijski pogoni, po nekadašnjim njivama i livadama počeli su da hodaju grupe inženjera, tehničara, geometara i dr. U rukama su nosili skice a u glavama slike novog modernog naselja. Počeci izgradnje naselja u Vogošći datiraju iz 1947 godine ali do punog razvoja naselja dolazi tek u periodu 1948-1955. Od tog vremena pa sve do otvaranja UNIS-ove fabrike valjčastih ležaja "UTL" i Fabrike automobila "Volkswagen" TAS, Sarajevo, razvoj Vogošće nije bio tako dinamičan. Zemljište odnosno njive na kojima je sagrađeno današnje naselje zvale su se: Zadrijenj, Bara, Lug, Lušići, Bašča, Polje, Podnica, Kavnik, Tunjevac, Zagon, Otok, Lučica, Kazančeva njiva itd. Ovo zemljište bilo je u vlasništvu porodica iz okolnih zaselaka, a mahom porodice Jovanović, koji su donedavno živjeli u ul. Toma Mendeša u Vogošći. Radove na izgradnji fabrike i naselja u Vogošću izvodilo je GP "Vranica". Istine radi treba reći da je za izgradnju prvih stambenih zgrada korišten i radna snaga njemačkih zarobljenika ali isto tako, na uređenju naselja radili su i volonteri koji su bili organizovani u tzv. Narodni front a sve pod devizom "Dok traje obnova, nema odmora." Pored gore pomenutog GP "Vranica" na izgradnji preduzeća "Tito" radili su i isporučivali opremu: "Rade Končar" Zagreb, "Boba Miletić" Čačak, "Stolarija" Ilijaš i dr. Svaka godina donosila je po jedan dio novog naselja. Uz jednospratne zgrade gradile su se i dvospratne, pa i višespratne. Poratne godine su, za žitelje Vogošće, stvarno bile veoma teške jer je tek 1949 uspostavljana služba radničkog snabdijevanja. Do tada se u Sarajevo, radi snabdijevanja namirnicam, išlo kamionima jer nije bilo prodavnic. Trgovačke i komunalne usluge još su bile daleko. Trgovalo se od improvizacije, nešto kao mesara, piljarnica i zabačena prodavnica kolonijalne robe po barakama. 1952 godine otvorene su prve trgovačke radnje u Vogošći koje su bile smještene u posebno izgrađene zgrade za njih namjenjene. Kako su samo građani Vogošće odahnuli kada su se iščupali iz blata 1953 godine i kada su u naselju izgrađeni prvi asfaltni putevi. Tada se poboljšala i saobraćajna veza sa centrom Sarajeva al' se još uvijek do njeg nije moglo lako i brzo stići. Današnja široka cesta za Sarajevo izgrađena je 1955 godine i sad se u centar Sarajeva stiže za 15-tak minuta udobnim autobusima GRAS-a. Od vremena Sarajevske zimske olimpijade, 1984 do 1992 godine iz Vogošće se moglo u sarajevske opštine stići trolejbuskim linijama do Latinske ćuprije (Principov most) odnosno drugim pravcom do Dobrinje. Poneki građani Vogošće još uvijek se sjećaju dogodovština sa rasklimanim starim autobusom (sličnom onom iz Šijanovog filma "Ko to tamo peva") i njegovog šofera Škobe koji ga je vozio i mučio se s njim. U njega je moglo da stane tridesetak putnika i kada bi na pola puta stao, Škoba bi nešto petljao oko motora a onda bi tužnim glasom rekao: "Ne mere dalje". Jednog je dana potekla voda na česmama iz tek izgrađenog vodovoda sa Skakavca. Zatim je proradila i kanalizacija u naselju, pa su komplentirani putevi između pojedinih stambenih blokova. Negdje u to vrijeme otvorena je i moderna tržnica. Te 1955 otvoren je i Dom narodnog zdravlja, koji ima 7 stalnih ljekara, opšte prakse i specijalista. Dom raspolaže sa dvijema ambulantama za opštu praksu, dječiji dispanzer, dvije zubne ordinacije, laboratorij, ginekološku ordinaciju, rendgenološki kabinet a do 70-tih godina postojao je i antituberkulozni dispanze i stacionar sa 15 ležaja. Te 1955 izgrađena je i nova zgrada Skupštine opštine Vogošća. Osmogodišnja škola je otvorena još 1952 godine, poslije Škole učenika u privredi. 1955 je, takođe, otvoren i veliki moderni hotel Biokovo. I najzad poslije restorana "Ozren" i bioskopa, poslije zelenih aleja, parkova i cvjetnjaka, igrališta i drugih manjih objekata, otvoren je 1956 godine i Radnički dom, jedan od najljepših u bivšoj SFRJ. Ovdje svakako treba spomenuti Draga Zirojevića ili Draga Parkaša, kako su ga mještani Vogošće zvali, koji se godinama brinuo o hortikulturi naselja. Veliki događaj se zbio kada je otvorena parna pekara, jer se do tada hljeb dovozio iz Sarajevo. Mnogi su do tada da ne bi dangubili, naročito oni sa većim porodicama odlazili u Sarajevo, pa kupovali cijele vreće hljeba. Do ponovnog ukidanja ove pekare u njoj se dnevno peklo nekoliko tona hljeba i peciva kako za naselje Vogošća, tako i za Semizovac, Podgoru, Podlugove, Ilijaš, Blagovac i radničke menze u PRETIS-u. Njen dugogodišnji upravnik, g-dina Avel Moldovan jedan je od urbanih legendi ovog naselja. Naselje Vogošća je, najviše zaslugom Sretena Penezića, legendarnog direktora PRETIS-a, elektrificirano u potpunosti 1948/49 godine. Treba takođe napomenuti da su Vogošćani početkom 70-tih godina i otvaranjem tvornice automobila TAS, za svoje komšije dobili i strane odnosno njemačke državljane. Bili su to stručnjaci i tehničko osoblje VW, Wolfsburg, na stalnom radu u TAS-u. Za njih je UNIS na jednom dijelu Vogošćanske teritorije, ul. Tome Mendeša, sagradio zasebno moderno naselje sa ljupkim jednospratnim kućama i vrtovima. I dok su VW stručnjaci živjeli u zasebnim kućama, dotle je UTL za švedske stručnjake iz SKF-a, Goeteborg, iznajmljivao stanove u gradu Sarajevu. Na razvoj PRETIS-a i namjenske industrije veliki uticaj je imao pokret nesvrstanosti i njihova prva konferencija održana u jesen 196 u Beogradu1, Naročito se to odrazilo na izvoz namjenskih proizvoda u nesvrstane zemlje ( Egipat, Libiju, Iran, Maleziju i neke afričke zemlje) tokom 70-tih godina kada je predsjednik Vlade SFRJ bio čuveni revolucionar i politički radnik, Džemal Bijedić, a direktor UNIS-a bio general Abaz Deronja. Tih godina su renovirani i osavremljeni svi PRETIS-ovi pogoni namjenske industrije. Za ovo novo poslije ratno naselje pročulo se širom bivše SFRj i svijeta i mnogi ljudi koji dođu da posjete Sarajevo izraze želju da posjete i Vogošću. Vogošću je posjetilo mnogo domaćih i stranih državnika, delegacija i poslovnih ljudi. Među najpoznatijim je poslije Josipa Broza Tita, svakako etiopijski car Hajle Selasije koji je posjetio fabriku PRETIS 1961 godine. Doba raspada SFRJ Vogošća je teško stradala za vrijeme opsade Sarajeva, kada su se u njoj i oko nje vodile žestoke borbe. Do Dejtonskog mirovnog sporazuma naselje Vogošća, Krivoglavci, dio Semizovca, Kremeš, Grabljiva Njiva, Blagovac, fabrika PRETIS, Tihovići, Budišići i Perca bili su pod vlašću tzv. VRS, a ostali dio, pod vlašću oružanih snaga tzv. Armije BiH. Što se fabrike "PRETIS" tiče i njenog razaranja u toku tog rata, može se slobodno reći, da je to bila svojevrsna osveta oružja. Naime 90% granata ispaljenih sa položaja Armije BiH na ovu tvornicu proizvedeno je upravo u ovoj tvornici. Život nesrpskog stanovništva u Vogošći za vrijeme SDS-ovske vlasti bio je veoma težak i nesiguran. Mnogi pripadnici bošnjačkog i hrvatskog stanovništva bili su prinuđeni na svakodnevni fizički rad, od čišćenja ulica do kopanja rovova i tranšeja na liniji fronta. Neki muškarci su čak služili i kao živi štitovi borcima VRS u okršajima sa pripadnicima tzv Armije BiH. Naravno, istim metodama su se služili i pripadnici bošnjačke vlasti u Sarajevu i dr. teritorijama pod njihovom vlašću. Nisu li zatočeni Srbi prokopali tzv. "Tunel života" ispod aerodroma Butmir, a između naselja Dobrinja i planine Igman? Položaj bošnjačkog naroda u naselju Vogošća posebno se pogoršao krajem 1992 i početkom 1993 kada u ovo naselje stižu prve srpske izbjeglice sa područja Vareša i Kaknja, kao i tzv. "dobrovoljci" iz Srbije. To su u stvari mahom bili silom prilika oslobođeni kriminalci iz raznih zatvorskih ustanova po Srbiji. U tom periodu osjetan je bio nedostatak stambenog prostora, pa su domaći potkazivači počeli ukazivati na pojedine svoje sugrađane Bošnjake inače vlasnike stanarskih prava. Tada su mnog nesrpski stanovnici Vogošće prebjegli u Sarajevo, uglavnom preko Uglješića i Ugorskog, a oni koji nisu imali tu sreću bili su zlostavljani i proganjani a mnogi i pogubljeni, poput Izeta Izana Kusturice, Nedžada Gruhonjića, Sene i Hivzije Ljubovića, Stojne Demirovski, mnogih stanovnika zaseoka Bradići sa Kremeša, koji su potrpani u jedan kamion i odveženi put Tihovića. Mnogi starosedioci Vogošće i da su htjeli, a jesu, nisu smijeli pomoći ovim nesrećnicima iz razloga svoje vlastite bezbjednosti. Jedne prilike dok su čekali u redu da naspu vodu u kanistere, na vrelu u podnožju Vogošće, prema nekadašnjim vraničkim barakama, dva "dobrovoljca" VRS, sa izrazitim ekavskim dijalektom, počeli su maltretirati jednog starijeg Bošnjaka pred celim redom Srba. Samo je jedna starija Vogošćanka, Srpkinja, počela negodovati i vikati na ove razbojnike da ostave čovjeka na miru. Odmah su je upitali za ime. Među vogošćanskim Srbima vladao je veći strah od tzv. potkazivača nego od "dobrovoljaca" jer na koga ovi upru prst tome se crno piše. Oni Bošnjaci koji su bili zatočeni u improvizovanom logoru nekadašnjeg restorana "Sonja" imali su sreće u nesreći jer su u tom statusu razmijenjeni za srpske zatočenike pod ingerencijom tzv. Armije BiH. Među ovim "srečnicima" bili su, između ostalih i čuveni fidbaleri UNIS-a, braća Hasan i Omer Čerimagić. Nakon Daytonskog mirovnog sporazuma došlo je do velikog egzodusa srpskog stanovništva. Zahvaljujući, ponajviše, gore pomenutim izrodima iz redova srpskog naroda, a bojeći se osvete za počinjene zločine od strane drugih, kao i snažnoj antimuslimanskoj propagandi i svakodnevnim potstrekivanjem na odlazak upravo onih čija savjest nije bila čista i koji zbog učinjenih zločina nisu smjeli čekati novu vlast, dezorijentisano i uplašeno srpsko stanovništvo Vogošće, prepušteno samo sebi, je u januaru 1996 masovno napustilo teritorij ove opštine odlazeći u neizvjesnost izbjeglištva, ostavljajući svoje kuće i stanove, svoje komšije i grobove svojih najdražih, noseći sobom samo svoje uspomene. Većina ovog stanovništva nastanila se na Palama, u Višegradu, Bijeljini, Trebinju ili je prešlo Drinu i otislo se u Srbiju i širom planete Zemlje.