O općini i njenoj historiji

Prethistorijsko doba Šire područje današnjeg Mostara bilo je naseljeno još u prethistorijskom vremenu, što potvrđuju brojna nalazišta (više od 150) iz neolitika, bakarnog, bronzanog i željeznog doba. Među njima su naseljene pećine, grobovi, oružje, predrimski novac i slično. Uz stočarstvo i zemljoradnju, u željeznom dobu razvija se i trgovina s okolnim središtima. Rimsko doba U doba ilirske samostalnosti ovo područje naseljavalo je ilirsko pleme Daorsi. Njihova teritorija obuhvatala je krajeve uz lijevu obalu Neretve, od Bijelog polja kod Mostara do Gabele i Metkovića na jugu. Plemenski centar Daorsa nalazio se na Gradini u Ošanjićima (Daorson). Nakon rimskog osvajanja ovaj prostor pripao je rimskoj koloniji Naroni (današnji Vid kod Metkovića) i postao sastavni dio rimske provincije Dalmacije. U to doba nastaju i ceste u dolini Neretve, od kojih je najvažnija Narona – Sarajevsko polje. Iz perioda kasne antike treba spomenuti bazilike iz 4-6. stoljeća u Cimu[2] (danas dio Mostara) te sličnu u Žitomislićima iz istog perioda.[2] Srednji vijek Novo razdoblje nastaje padom Rimskog carstva i doseljenjem Slavena. Tokom ranog srednjeg vijeka područje Mostara pripadalo je župi Večerić u oblasti (Hum). Unatoč vrhovnoj vlasti Franaka, ovi krajevi imali su određen stepen samostalnosti, posebno za vrijeme kneza Mihaila Viševića (910–950). Područjem su jedno vrijeme vladali Nemanjići, zatim bosanski ban, a tokom 14. i 15. stoljeća sve su snažniji humski knezovi. Jedan od njih, Stjepan Vukčić Kosača, koji je stolovao u Blagaju pored Mostara, 1448. dobija titulu hercega (odatle i naziv Hercegovina). Osnivanje grada Mostara vezano je za izgradnju dviju kula / utvrda sredinom 15. stoljeća, vjerovatno u doba hercega Stjepana. Utvrda na desnoj obali Neretve zvala se Tara, a na lijevoj Halebija. Kula Herceguša sagrađena je neposredno uz Taru. Služila je u odbrambene svrhe, a i za čuvanje nekadašnjeg visećeg drvenog mosta. Izgrađena je za vrijeme hercega Stjepana, po kome je i dobila ime. Prvi pisani spomen Mostara također je vezan za ove dvije kule: dubrovački izvještaj od 3. aprila 1452. opisuje kako se Vladislav Hercegović pobunio protiv oca Stjepana, otevši mu neke posjede. U izvještaju stoji: "ha preso quello di (...) Blagay et do castelli al ponte de Neretva (uzeo je (...) Blagaj i dvije utvrde na mostu na Neretvi). Već 1444. godine indirektno se spominje most na lokaciji današnjeg Mostara, i to u povelji aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa Velikodušnog. Ime Mostar prvi se put pojavljuje u osmanlijskom popisu stanovništva iz 1468–1469. godine, a da se ono odnosi na naselje oko dviju kula na Neretvi jasno je iz jednog dokumenta sa sjednice vijeća Dubrovačke republike 1474. godine, što ga svrstava u relativno starija naselja Hercegovine. Od njega su stariji Blagaj (1297) i Gacko (1176), koje se prvi put spominje kao glavno središte trgovačkih puteva, s razvijenim zanatstvom i trgovinom. Predstavljao je glavno središte Hercegovine, Bosne i Zete. Osmanlijsko doba Koski Mehmed-pašina džamija Osmanlije su osvojile Mostar vjerovatno[potreban citat] 1468. godine. U Mostaru je tada boravilo blizu 35 osmanlijskih vojnika, kojima su podijeljeni posjedi, a zatečeni stanovnici su postali kmetovi. Isprva središte kajmekamluka, Mostar je zahvaljujući saobraćajnoj važnosti prijelaza preko Neretve početkom 16. stoljeća postao sjedištem hercegovačkog sandžaka. Godine 1566. dotadašnji drveni most zamijenjen je kamenim; odluci je doprinio administrativni i saobraćajni razvoj grada. U 16. i 17. stoljeću bilježi se intenzivno širenje grada. Krajem ovog razdoblja Mostar je imao oko 10.000 stanovnika. Grad se razvijao kao tipično osmanlijsko naselje, s karakterističnim stambenih četvrtima (mahalama) i trgovačkom četvrti (čaršijom). Tokom 18. stoljeća došlo je do stagnacije i pada broja stanovnika. Godine 1833. osnovan je poseban hercegovački pašaluk, sa sjedištem u Mostaru, na čelu s Ali-pašom Rizvanbegovićem, koji je dobio i vezirski naslov. Otvoreni su i konzulati nekih zemalja, poput Austrije, Italije, Rusije, Velike Britanije i Francuske. Saobraćajnom značaju doprinijela je izgradnja ceste Mostar – Metković 1862. godine. Neretva u blizini Lučkog mosta Kućica Čardak na zapadnom ulazu na Stari most Austro-ugarsko doba Baš kao i doba osmanlijske vladavine, i doba Austro-Ugarske ostavilo je veliki trag na Mostar. U ovom periodu izgrađeno je dosta zgrada evropskog stila, pa je tako i Mostar sve više počeo ličiti na srednjoevropski grad. Građevine orijentalnog stila sve su se više počele miješati sa zgradama austro-ugarske gradnje i to je činilo jedan veoma zanimljiv spoj. Velik broj građevina u doba Austro-Ugarske izgrađen je na Glavnoj ulici u Mostaru (današnji dio Ul. maršala Tita). Jedna od najljepših građevina ovog stila jest zgrada Gimnazije, koja podsjeća na sarajevsku Vijećnicu. Najpoznatiji gradonačelnik Mostara svih vremena Mujaga Komadina dio je mostarske historije austro-ugarskog perioda. 20. vijek Najznačajnije promjene u Mostaru desile su se baš u ovom periodu. Mostar je tada bio u sastavu Kraljevine SHS / Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske te socijalističke Jugoslavije (DFJ, FNRJ, SFRJ). Mostar je također u Drugom svjetskom ratu dao dosta narodih heroja. Do 1991. godine Mostar je bio mješavina kultura, naroda, vjera, civilizacija. Po tome je upravo i bio jedan od najpoznatijih gradova u bivšoj Jugoslaviji. Bio je čist dokaz kako različiti narodi mogu živjeti jedni pored drugih i jedni s drugima, u miru stvarajući jedinstven mostarski mentalitet. Posljednjih deset godina 20. vijeka bile su najbolnije za Mostar. Osim Sarajeva, Mostar je doživio najveću ratnu tragediju. Godine 1992. i 1993. ličio je na Hiroahimu, a 1993. vjerovatno je jedna od najmračnijih u historiji Mostara. Te godine, usljed nacionalističkih ideja i djelovanja, došlo je do sukoba među Mostarcima različitih nacionalnih pripadnosti (Hrvata i Bošnjaka). Bošnjaci su protjerani u istočni dio grada, a Hrvati su ostali u zapadnom dijelu (kasnije samoprozvanom Zapadnom Mostaru). Tako je do dan-danas. Mostar je usljed rata 1992–1995. dobio dvije homogene cjeline (bošnjačku i hrvatsku) dok je broj Srba u gradu sveden na manje od 5.000. Mostar je bio i najrazrušeniji grad u Bosni i Hercegovini u posljednjem ratu, naročito Bulevar narodne revolucije i Ulica Alekse Šantića, a srušen je i simbol grada Stari most. Po stručnoj studiji zasnovanoj na videosnimcima[3] tvrdi se da je eksplozija koja je rezultirala rušenjem Starog mosta mogla biti uzrokovana detonacijom štapina u vodi, mada se potvrđuje da je tokom prijepodneva (u 9:57) i popodneva (u 15:52) 8. novembra 1993. most bio izložen udarima različitih projektila, pa vjerovatno i tenkovskih.[3] Evropski historičari Holm Sundhaussen[4] i Marie-Janine Čalić[5] tvrde da je most srušen granatiranjem HVO-a ili HV-a, a slično mišljenje odgovornosti hrvatskih jedinica izrazio je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u presudi Prlić i ostali (IT-04-74).[6][7] Početak novog milenija Najznačajnija dešavanja u ovom periodu jesu: Obnova Starog mosta i vraćanje stare gradske jezgre na listu UNESCO-a. Donošenje "Novog statuta Grada Mostara" čime je Mostar administrativno ujedinjen grad.