O općini i njenoj historiji

Srednji vijek Kovanica Kralja Tvrtka II, nastala u Fojnici Tragovi ljudskog razvoja na fojničkom području prate se od najstarijih vremena. U srednjem vijeku Fojnica je otvoreni trg koji doživljava značajan razvoj zahvaljujući obližnjim rudnicima. Prvi put se spominje 18. marta 1365. kada je Hans Sasinović u svoje i u ime svoga brata Nikla prodao dvojici Dubrovčana polovinu rupa (rudarskih jama) u Fojnici i Ostružnici. Tu se 1373. spominje posebno sasko vijeće (Curia Teutonicorum) sa elementima samouprave građana (purgara, njem. Bürger) koji su domaći stanovnici. Organizirano prisustvo Sasa i njihov utjecaj na domaće organe vlasti pokazuje razvijenu rudarsku sredinu, nalaženje i vađenje rude i njenu metaluršku obradu (mlinovi za prečišćavanje i topionice za topljenje rude) na kojim poslovima se angažuje mjesno stanovništvo koje vremenom preuzima tehniku obrade metala u potpunosti. Naselje pripada župi Lepenica u neposrednom kraljevom posjedu (contrata del re), a štiti ga obližnja tvrđava Kozograd (prvi spomen 1434). Sjajno doba u razvoju Fojnice dešava se tridesetih godina 15. stoljeća zahvaljujući pojačanoj eksploataciji srebra na kojoj se bazira čitav privredni polet. Tada je tu formirana najjača dubrovačka kolonija u Bosni u periodu 1430-1463. (ukupno 365 Dubrovčana). Brojnost kolonije i sve elemente života pokazuje i primjer Budislava Slavkovića koji je biran u dubrovačke sudske komisije čak 152 puta. Tu nije samo centar razmjene nego i potrošnje. Testamenti pojedinih trgovaca koji imaju svoje radnje govore o velikom broju domaćeg stanovništva uključenog u trgovinu i zanatstvo i raznovrsnoj skupocjenoj robi. Jedan od značajnijih dubrovačkih trgovaca Doberko Stuparić svoje trgovačke knjige pohranio je kod franjevaca u Fojnici. U Fojnici je bila carinarnica i kovnica novca bosanskih vladara. Naselje je imalo svoje središte (mercatum, piaza), poslovnu četvrt u kojoj se odvijala razmjena i cjelokupan život sa pratećim radnjama, gostionicama i konačištima. Na čelu gradske uprave u 15. st. je gradski knez. Procjene izvedene na osnovu prvih osmanskih popisa govore o naselju sa preko 2000 stanovnika. Privredni razvoj doveo je i do procvata kulturnog života. U zaostavštini jednog dubrovačkog trgovca koji je boravio u Fojnici 1439-1446 spominje se pet knjiga pisanih 'in schiavo', pri čemu je jedna s koricama od kadife (uno libro in schiavo con le coverte de veluto). Na lokalitetu Crkovište (zapadni dio naselja) bio je podignut franjevački samostan sa crkvom sv. Marije u prvoj polovini 15. st. (prvi spomen iz 1435). Kao gvardijani fojničke crkve navode se Vlaho, Radič Mišetić, Vladislav i Gabrijel Milatović. Gvardijan Ivan (Johanes) koji se spominje 1473. bio je domaći čovjek. Tu je bilo i monahinja. Uz samostan se nalazio leprozorijum za bolesne. Samostan je srušen u 16. st. Kasnije je izgrađen na brdu pod Križem. Samostan posjeduje bogat arhiv i biblioteku. Pored mnoštva rukopisa tu se nalazi i čuvena Ahdnama sultana Mehmeda II Osvajača te Fojnički grbovnik. Osmansko doba Osvajanje Fojnice od strane Osmanskog carstva uslijedilo je u proljeće 1463. godine. Fojnica je zatečena kao druga po veličini varoš u Bosni. Veća od Fojnice bila je samo Srebrenica. U daljem toku broj stanovnika u Fojnici bio je u opadanju. Pod osmanskom vlašću naselje je pripojeno visočkoj nahiji, u 17-18. st. je bilo podređeno Kreševu, a 1784-1865. je samostalna nahija i sjedište samostalnog kadiluka. Rudarstvo je bitna privredna grana i u osmansko doba (srebro, zlato, bakar, azur). Uz postojeće katoličko, formira se zajednica muslimanskog stanovništva koje unosi u naselje elemente orijentalne i islamske kulture (džamije, tekije, medrese, hanovi, karavansaraji). Do 1604. godine cjelokupno fojničko stanovništvo bilo je opalo na svega 144 kuće. Prva muslimanska domaćinstva u Fojnici evidentirana su 1485. godine, kada je zabilježeno 7 takvih kuća. Rudarstvo, na čijem se nekadašnjem prosperitetu razvila ova varoš, od dolaska osmanske vlasti bilo je u stalnom opadanju. Ovaj period u razvitku Fojnice predstavlja vrijeme zamiranja klasičnog rudarstva, a zanatska proizvodnja još je bila vrlo slaba u početnoj fazi. Na glasu je kasnije postala fojnička proizvodnja oružja: sablje, duge puške, handžari, razni alati za obradu zemlje i drugo. Na Fojničkoj rijeci u 16. stoljeću radili su brojni mlinovi. Godine 1540. u Fojnici je evidentirano 27 mlinova, te 1 stupa za obradu ćebadi. Period austro-ugarske vladavine Fojnica i njena okolina za vrijeme austro-ugarske vladavine nije doživjela privredni prosperitet kao oni gradovi koje je zahvatila industrijalizacija i nove saobraćajne mogućnosti. Geološka istraživanja koja su vršena u Bosni i Hercegovini neposredno poslije dolaska austro-ugarske nisu zaobišla ni Fojnicu. Tako je utvrđeno prvom analizom piritne rude da se u toni rude nalazi 8-15 grama zlata. Procijenjeno je da je nalazište u Bakovićima rentabilno za proizvodnju i prvi koncesionari su bili braća Došen 1885. godine. Uporedo sa aktiviranjem rudarske proizvodnje počinje i eksploatacija i prerada šume kojom je fojničko područje izuzetno bogato. Međutim saobraćajna izoliranost uticala je da u čitavom tom periodu ne nastane nijedan značajniji prerađivački kapacitet do poslije Drugog svjetskog rata. Kraj 20. stoljeća Zahvaljujući svojim prirodnim bogatstvima, Fojnica je doživjela snažnu ekspanziju u privrednom smislu nakon drugog svjetskog rata. Drvno–prerađivačka, tekstilna i grafička industrija doživjele su snažan razvoj i postale okosnica privrednog razvoja općine. Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu Fojnica je slovila kao srednje razvijena općina s jasno naznačenim strateškim pravcima razvoja zasnovanim na izdašnim prirodnim resursima voda, šuma i ruda. Osamdesetih godina 20. stoljeća došlo je do snažne ekspanzije zdravstvenog i rekreativnog turizma, sa tendencijom proširenja turističkih sadržaja, kao i uzgojem i preradom drveta.