O općini i njenoj historiji

Na Romaniji i Glasinačkom polju postoje gomile kamenja, koje predstavljaju dio jedne kulture koja potiče iz ilirskog perioda (1800. do 200. godine p.n.e.). Narod ove gomile kamenja naziva "gromilama", naučnici "humkama" ili "tumulima". U ilirskom periodu u ovim gomilama kamena su sahranjivani mrtvi. Zahvaljujući ostacima koji su pronađeni na Glasincu, istorija je postala bogatija za mnoga otkrića, a taj period je nazvan Glasinačka kultura koja je postala poznata širom svijeta. Najpoznatiji nalaz su kultna „Glasinačka kolica“. Kola – kadionica, koja je u davnini služila za prekadu groba, sastoje se iz poveće ptice, smještene na četiri točka. Ptica je iznutra šuplja, kao sud za žeravicu, na kojoj se mirisave tvari sagorjevahu. Kao zaklopac toga suda, sjedi na velikoj ptici malena, istog oblika. Osim ovih dviju ptica ima na svakoj osovini još po jedna ptičica, kao ukras. Omjere ove čudnovate sprave jesu: ukupna dužina 19 cm, širina 10 cm, a visina 15 cm. Težina. Svega 1055 g. Kola su livena rađevina, a bronza je sva obložena zagasitozelenom patinom. Većina gromila je iz Halštatskog perioda (željezno doba) od 800. do 500. godine p.n.e, kada Glasinačka kultura doživljava svoj procvat. Nosilac te civilizacije bilo je veliko ilirsko pleme – Autarijati. Glasinačke kulture nestalo je dolaskom Kelta, koji su prodrlu u Bosnu u četvrtom vijeku prije nove ere. Sa dolaskom Kelta izvršena je na Glasincu prva poznata smjena stanovništva. Od tragova iz vremena rimske okupacije ostali su bunari, kojih ima svuda po Glasincu. Srednjovekovni nadgrobni spomenici u obliku velikih kamenova, stećci, ponekad sa uklesanim slikovnim ukrasima ili natpisima, nađeni su na Glasincu i njegovoj okolini u velikom broju. Nekropola u Košutici broji 42 stećka, u Barama ih je 80, Luburić polju 103. Pouzdano se zna da su u srednjem vijeku stećke podizali i pravoslavci i katolici i pripadnici Crkve bosanske Područje današnje opštine Sokolac u srednjem vijeku ulazilo je u sastav zemlje feudalne porodice Pavlovića. Još sredinom 19. vijeka na Sokocu nije bilo nijedne kuće. To je zemljište pripadalo selu Baltićima. U to vrijeme veće naselje je bilo mjesto Podromanija, na starom raskršću puteva za Sarajevo, Beograd i Višegrad, takozvani Carigradski drum. Tu se nalazilo i nekoliko hanova. Godine 1852. Topal-Osman paša proveo je na Sokocu dva mjeseca sa jednim odredom vojske. Tada su, oko izvora na kome je logorovala vojska, počeli da se grade i manje zanatske radnje. Austrougarska okupacija je zatekla tri hana. Na uzvišenju zvanom Gradac 1876 godine je sagrađena pravoslavna crkva, a nešto kasnije i škola. Glavni povod za izgradnju hanova je bila voda kojom je Sokolac obilovao, a naselje pod Romanijom oskudjevalo. Kako je to mjesto postalo glavnim sastajalište svijeta na Glasincu, pojedinci su počeli i trajno da se naseljavaju. U Mjesnoj zajednici Ćavarine na opštini Sokolac nedavno je počela da se gradi crkva, čiji su ktitori poznata atletičarka Snežana Pajkić-Jolović i njen suprug Milan Jolović, koji je inače iz ovih krajeva.