O općini i njenoj historiji

Ime Posušja – bez obzira na sva tumačenja imena Posušje, u posljednje i ranija vremena, očito je da je ime Posušje hrvatskog korijena i da označuje sušni kraj, što je i bilo temeljno obilježje ovog kraja kroz vijekove. Predhistorijsko doba Kameno doba - Iz razdoblja starijeg (paleolitik) i srednjeg (mezolitik) kamenog doba, iz doba pračovjeka izrazito lovca i sakupljača divljih plodova, na prostoru općine Posušje nisu pronađeni tragovi čovjeka. U razdoblju mlađeg (neolitik) kamenog doba u južnoj Evropi se znatno promijenio način života čovjeka, postao je ratar i stočar, gradi stalna naselja, javlja se keramika. Iz ovog razdoblja, i to iz njegovog starijeg podrazdoblja, na prostoru općine Posušje, postoje ostaci čovjeka, potiču sa lokaliteta Vukove njive, Iličinova lazina, Prataruše i Žukovička pećina u Viru. U mlađem neolitiku na ovim je prostorima dominirala hvarsko-lisičićka kultura a njeni ostaci na prostoru općine Posušje pronađeni su na lokalitetima: Brig uz Bagarušu, Mostina (Batin), Sridnji Brig (Gradac), Uža (Gradac i Vrijovički brig (Gradac). U razdoblju Bakra (2400 – 1800. p. n. e.), u Hercegovini je prevladavala tzv. "vrpčasta keramika", takvoj su pripadali lokaliteti: Nečajno i Trostruka gradina između Posušja i Gruda. Metalno doba – Raspad neolitskih grupa i početak novog, metalnog doba, u našim je krajevima, uslovljen u prvom redu velikom seobom Indoeuropljana koja se desila u zadnjim vijekovima III. i na prijelazu u II. milenij p. n. e. Ova velika seoba se, kao i ostale i prije i kasnije, također odvijala u valovima, pa je njen treći i posljednji val, dovršio zauzimanje prostora između Save i Jadranskog mora. Od tog trenutka miješaju se kulture starosjedilaca i doseljenika, nastaju novi tipovi naselja, gradine, i izrazito zatvorene društvene zajednice. Kao tipičan primjer takve bronzanodobne kulture, izdvaja se, u ovim krajevima dominantna "Cetinska kultura" uglavnom u srednjoj Dalmaciji, i u nekim segmentima dosta joj slična "Posuška kultura", rasprostranjena uglavnom po Hercegovini, Duvanjskom polju, srednjoj i dijelu sjeverne Dalmacije. U bronzano doba, može se slobodno reći, bujao je život na prostoru općine Posušje u prilog čemu svjedoče i brojni lokaliteti i naselja iz ovog razdoblja na prostoru općine, njih čak 32. Željezno doba (8. st. p. n. e. – 9. g. n. e.) je vrijeme završetka geneze i potpunog formiranja Ilirskih plemenskih zajednica, njihovih doticaja putem trgovine sa Italskim poluotokom, Grcima, i brojnim i krvavim ratovima sa Rimljanima. Prostor općine Posušje zasigurno je pripadao ilirskom plemenu Dalmati. Dalmati su bili izrazito stočarski i ratnički narod, čvrst kao kamen na kojem su živjeli, u nizu ratova tokom II. i I. vijeka p. n. e., pružali su otpor velikoj Rimskoj državi. Ni velikom Gaju Juliju Cezaru nije pošlo za rukom poraziti ih, tek je to uspjelo, nakon velike muke, i hiljada palih rimskih legionara, prvom rimskom imperatoru Oktavijanu Augustu. Toliko su Dalmati zadivili svoje protivnike Rimljane da su kasnije čitavu pokrajinu, mnogo veću od Dalmatske zemlje, nazvali Dalmacijom. Iz razdoblja željeza na prostoru općine Posušje postoji čitav niz gradina, tipičnih naselja Dalmata, a preko današnjeg Posuškog i Virskog polja zasigurno je išao važan trgovački put od trgovačke luke Narona (Vid kod Metkovića) do glavnog Dalmatskog centra Delminium u Duvanjskom polju. U prilog ovoj činjenici svjedoči novac "Drahma Dyrahija" pronađen u Viru, a ugledni arheolog Zdravko Marić je ustvrdio da se u Viru nalazi jedno od najvažnijih kulturnih nalazišta cijele dalmatske zemlje. Drugi ugledni arheolog Borivoj Čović, područje je Posušja, svrstao u "centralno ilirsko područje". Posušje u rimsko doba Rimljani su kao praktičan narod, nakon što su zauzeli ove krajeve, svoja naselja razvijali u blizini prijašnjih ilirskih naselja. Naselja su povezivali svojim poznatim cestama čiji su rijetki ostaci danas vidljivi na prostoru općine Posušje. Kao siguran i potvrđen pravac dokumentirana je rimska cesta Gradac – Tribistovo – Poklečani – Petrovići. S druge strane po tvrdnjama arheologa Ballifa i Carl Patscha, Vinjani su bili važno cestovno čvorište. Iz Vira, kao siguran ucrtan je cestovni smjer ispod Zavelima ka Vinici i dalje prema Aržanu. U vrijeme Rima na prostoru čitave općine Posušje postoje naselja, utvrde i grobišta. Od naselja je, po svemu sudeći bio najvažniji Gradac, gdje su postojale dvije utvrde i naselje, te poznata kasnoantička kršćanska bazilika (IV. – V. vijek), dok je na prostoru Čitluka, u Dočićima, postojala rimska Vila Rustika. Na prostoru Čitluka, u blizini Orlovog kuka, također se nalazila rimska tvrđava kao i u Plišivici na Vinjanima, dok je u Viru takva utvrda bila na lokalitetu Gradina iznad Glavice. U Tribistovu su se nalazile dvije rimske utvrde kao i u Sutini u Rakitnu, dok je u Petrovićima postojala utvrda i bazilika. Na prostoru Zagorja su pak pronađeni novci careva Konstantina I. i Valensa. Srednjovjekovna Bosna U 7. vijeku su se na historijskoj pozornici pojavili Slaveni, koji na jugu osnivaju svoje prve kneževine, a zatim u vrijeme Tomislava i moćnu Kraljevinu Hrvatsku. Posušje je kao i čitava Hercegovina u ovo vrijeme pripadao Kraljevini Hrvatskoj o čemu između ostalog svjedoče i starohrvatski grobovi oko ranokršćanske bazilike u Gracu. Treba ipak upozoriti na mizerna istraživanja vezana za razdoblje ranog srednjeg vijeka u Posušju. U kasnijim razdobljima, razvijenog i kasnog srednjeg vijeka, Posušje je uglavnom pripadalo velikaškoj obitelji Nelipića iz Sinja, a njihova vlast se vjerovatno nad ovim krajem povremeno mijenjala sa hrvatskom bosanskom vladarskom obitelji Kotromanića. Tako se i ime Posušje u pisanim dokumentima prvi put spominje 1378. godine u opisu sabora koji je sazvala Margareta, udovica plemića Ivana Nelipića kojeg je vlasništvo bilo i Posušje. Drugi put se Posušje spominje 1403. godine u jednom dokumentu vezanom za trgovačke odnose Dubrovčana i Bosne. Značajan je treći spomen Posušja iz 1408. godine u jednoj povelji bosanskog kralja Ostoje gdje se Posušje naziva Župom. Tom prilikom kralj je Ostoja Posušje darovao plemićkoj obitelji Radivojevićima. Kasnije vrijeme vezano je za slabe bosanske kraljeve i moćnog hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog, te za otpor hrvatskog plemstva prema istom kralju. Feudalna anarhija razdirala je hrvatske krajeve, pa su Osmanlije prilično lako 1463. godine zauzeli Bosnu (zamislite Hrvati su u međusobnim svađama sami pozvali svog najvećeg krvnika i tako sami sebi presudili!). Osmanlije potpuno zauzeli su Hercegovinu 1482. godine padom Herceg – Novog, no, godina pada Posušja pod tursku vlast vezana je za godinu velike krbavske bitke, 1493. godinu. Posljednje naselje Posušja koje je ujedno i posljednje u čitavoj Hercegovini palo pod Osmanlije jest Vir. Branitelji Vira imali su dobro utvrđen lanac odbrambenih tvrđava iznad Vira i hrabro su se odupirali sve do 1513. godine. Osmansko doba Prvi spomen Hercegovačkog sandžak potiče iz jedne vijesti s kraja februara 1470. godine, sa osmanskim osvajanjima širio se i prostor ovog sandžakata koji je bio u sastavu Rumelijskog ajaleta sve do 1580. godine kada je ušao u sastav tada novoosnovanog Bosanskog pašaluka i tako ostao do 1833. godine. Sandžake su Osmanlije dalje dijelili na manje upravne oblasti, kadiluke i nahije. I u posuškom kraju zavedena je uprava kao i ostalim dijelovima Osmanskog carstva, sva zemlja postala je vlasništvo sultana koji ju je dijelio svojim zaslužnicima. Iz tog razdoblja potječe i ime naselja Čitluk. Posuški kraj je za kasnijih oslobodilačkih ratova tokom 17. vijeka, postao graničnim područjem između Osmanskog carstva i Venecije, i kao takav je zadobijao velike rane. Austro-ugarsko doba i 20. vijek 1878. godine, nakon hercegovačkog ustanka protiv Osmanlija u kojem je učestvovao i posuški kraj, i nakon Berlinskog kongresa, austrougarska vojska, koju su većim dijelom činili Hrvati, a vodili su je i generali Josip Filipović i Stefan Jovanović, zauzela je Bosnu i Hercegovinu. Austrougarska je uspostavila najprije protektorat a zatim je 1908. izvršila i aneksiju Bosne i Hercegovine. Austrougarska vlast je radila na poboljšanju privrednih prilika u zemlji isto kao i na razvoju školstva. Tako je 1886/87. otvorena Osnovna škola Rakitno u Poklečanima, Osnovna škola u Viru počela je s radom školske 1903./04., nalazila se iznad Megdana, kasnije su otvarane škole u Posušju, Gracu i ostalim naseljima. Posebne zasluge za opismenjivanje posuškog stanovništva ima fra Didak Buntić. 1918. godine Hrvati su na prijevaru uvučeni u tamnicu, Kraljevinu SHS kasnije Jugoslaviju. 1939. godine sporazumom Cvetković-Maček stvorena je Banovina Hrvatska u koju je ušao i posuški kraj. Za vrijeme NDH 1941- 1945., područje današnje općine Posušje podijeljeno je između dviju velikih župa; Velika župa Hum i Velika župa Lašva-Pliva.