Općina Jablanica spada sa svojih 301 km2 površine i 13.047 stanovnika u red najmanjih općina u Federaciji Bosne i Hercegovine. Geografski pripada regiji gornje ili visoke Hercegovine, a administrativno jednoj od 8 općina Hercegovačko-neretvanskog kantona. Ukliještena je između jednih od dvaju najviših planina u Bosni i Hercegovini Čvrsnice i Prenja, sa svojom dolinom koju otvara litičasti kanjon dug više od 30 kilometara. Sam grad je smješten na nekoliko terasa na nadmorskoj visini od 202 metra, kroz koje protiče rijeka Neretva, a nalazi se blizu Jablaničkog jezera.

Po popisu stanovništva iz 2013. godine, općina Jablanica imala je 10.111 stanovnika, raspoređenih u 33 naselja.

Godine 1870. otkrivena su prva rudišta vrlo kvalitetnog kamena koji se po mineralnom sastavu podudara sa granitom. Tek 1920. godine započelo je sa prvom eksploatacijom, što je ujedno i početak razvoja industrije u Jablanici i jablaničkom kraju. Klesar Franjo Rothan prvi je započeo sa ispitivanjem tog jedinstvenog kamena sa širokom primjenom u građevinarstvu i spomeničarstvu. Uspio je da dobije državnu koncesiju na eksploataciju, a za njim je za kratko vrijeme krenulo još destak koncesionara, koje je privukla mogućnost dobre zarade s obzirom na jeftinu radnu snagu i osiguran plasman kvalitetnog granita u odnosu na druga dotad poznata nalazišta. Najznačajniji među njima bio je Dušan Mihajlović, koji je 1922. godine osnovao komanditno društvo za proizvodnju granita "Neretva"- Sarajevo, koje je imalo kamenolom u Bukovpodu kod Jablanice sa svim postrojenjima za proizvodnju mramora za ukrasne obloge u građevinarstvu, spomenike i sl. Stručnu snagu i majstore klesare Mihajlović je doveo iz Slovenije, Dalmacije i Makedonije. Kamene ploče počele su se izvoziti i na inostrano tržište. Pored spomenutog duštva, značajniji poslodavci bili su: braća Dragutin i Anton Ras iz Zagreba, Evgenije Lapčević zvani Rusan, Franjo Miler, Šerif Arnautović, trgovac iz Mostara, Nikola Ćećez i drugi. Dušan Mihajlović je bio vlasnik preduzeća na desnoj, a Dragutin Ras na lijevoj obali Neretve. Svi oni skupa zapošljavali su više stotina radnika, mahom neškolovanih mladića iz okolnih jablaničkih sela, koji su za male nadnice obavljali teške fizičke poslove. Bez obzira na sve teškoće u jablaničkim kamenolomima, mogučnost zarade i izvan uobičajenih teških poljoprivrednih radova bio je značajan momenat u promjeni svijesti mnogih seoskih porodica. Eksploatacija i prodaja granita te mogućnost zapošljavanja radnika doveli su u Jablanicu i nove stanovnike, koji su tu nalazili posao i interes. Bili su to žandarmi, poslovođe, nadstojnici i trgovci iz drugih krajeva zemlje. Malo-pomalo otvarane su i zanatske radnje. Stizali su i penzionisani žandari i policajci, te se zapošljavali kod poslodavaca kao nadzornici i čuvari. Jablanica je narastala polagano, razvijala se kao moderno naselje, te je u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji spadala u rijetka mala mjesta, koja su bilježila napredak i uspon. Podizane su nove kuće, razvijala se trgovina, jačalo zanatstvo, a pomalo i turizam zbog ugodne klime i okolne prirodne ljepote. U jablaničkom hotelu koji je podignut istovremeno kad i željeznička stanica 1888. godine boravili su nerijetko i gosti iz Beograda, Sarajeva, Splita, Dubrovnika i Mostara. U Jablanici je boravio predsjednik turske vlade Ismet-paša Ineni u kahvani Muharema Tahirovića 1930. godine. Sve do sredine 1926. godine, kada je izgorjela "Narenta a. d. ", prva hercegovačka industrija drveta iz Ostrošca, bila je najznačajniji kapacitet iz oblasti prerade drveta u regiji. U prosjeku je zapošljavala oko 300 radnika. U Ostrošcu je bila pilana sa parnim lokomobilom (45 KS), te 6 gatera,6 strojeva za preradu drveta, 4 stroja u mehaničkoj radionici, te 5 strojeva za izradu namještaja i parketa. U sastavu preduzeća bile su parionica i sušara, ali i proizvodnja elektroenergije za rasvjetu i pogon. U stolariji su se na veliko izrađivali prozori i vrata, te parket raznih vrsta i borovi teraco-briketi za popločavanje ulica. U pilani je rezana sva vrsta merkantilne robe do dimenizija od 12 cm. Šuma se eksploatisala u Neretvici i masivima Prenja i Čvrsnice, tako da će nešto kasnije proraditi i pilana u Doljanima. Uvođenjem industrijskih kapaciteta i malih pogona za eksploataciju i preradu kamena i šume stvorilo je novu klasu stanovnika – radništvo. Nakon Drugog svjetskog rata, Jablanica je postala simbolom nečega novog i velikog izgradnjom prve hidroelektrane u novoj Jugoslaviji. To je tada bio najznačajniji objekat i najveći ispit nove vlasti. Branu i objekte Hidroelektrane gradila su preduzeće iz cijele države, tako da je Jablanica za dugi poslijeratni period bila jedno veliko gradilište. Izgradnjom vještačkog hidroakumulacionog bazena na potezu od ušča rijeke Rame pa do Konjica, potopljena su najbolja poljoprivredna i voćarska područja koje je Jablanica imala. To je u bitnome promijenilo prirodu i karakter ovoga kraja. Posljedice ondašnjeg velikog državnog uspjeha dugo su osjeċali stanovnici Jablanice, naročito oni uz hidroakumulaciju Jablaničkog jezera, jer im nikad nije izvršena pravična naknada za potopljeno zemljište. Izgradnjom energetskih resursa, uz snažan ton koji je davala industrija granita razvoju čitavog kraja, Jablanica je uz razvoj metalne i tekstilne industrije te infrastrukturnih objekata i školstva, ostvarila veliki napredak privrednog razvoja tokom druge polovine 20. vijeka.

Odmah nakon Prvog svjetskog rata, 1920. godine u Jablanici i Ostrošcu počela je sa radom i "Jugoslavenska muslimanska čitaonica". Ova ustanova je imala veliki značaj u opismenjavanju stanovništva i širenju kulturnih i obrazovnih navika stanovništva, a okupljala je ne samo Bošnjake tog kraja. Na njenom čelu u Jablanici bio je Jusuf Malović, mjesni imam. Tada je sa radom otpočela i Narodna čitaonica, koju je vodio Josip Fabić. Mada nema pouzdanih podataka kako je došlo do formiranja biblioteke, izvjesno je da su pokretači bili članovi i simpatizeri Muslimanskog dobrotvornog društva "Gajret", koje je 1903. godine u Sarajevu, otpočelo sa radom. U njenom radu značajnu ulogu su imali učitelji i mjesni imam, a naročito upravitelj osnovne škole i učitelj Ćamil Krvavac i željeznički radnici Hasan Zećo i Osman Medar, te činovnici i radnici majdana Granita. Gajret je u Jablanici i Ostrošcu djelovao kroz više kulturno-prosvjetnih i sportskih sekcija, kao što su: dramska, muzička, pjevačka(horska), nogometne, šahovske i druge. Tako je Muzičkom sekcijom u Ostrošcu rukovodio Svetozar Bošković, inače otpravnik vozova. U Gajretovoj dramskoj sekciji u Jablanici najaktivni su bili učenici i studenti. Muzičku sekciju u Jablanici od 1930. godine vodio je Salko Šašić, zvani Kajkan. Gajret je preko sekcija organizovao dobro posjećene priredbe. Većim dijelom rad Jugoslavenske muslimanske čitaonice naslanjao se na rad i aktivnost članova Gajreta. Uz veliku proslavu, 6. oktobra 1928. godine, kojoj su prisustvovali i Gajretovi prvaci iz Sarajeva, obilježena je 25. godišnjica rada Jugoslavenske muslimanske čitaonice "Gajret" Sarajevo. Srušeni most Najranije aktivnosti Gajreta u Jablanici počinju od 7.juna. 1923. godine, kada Ahmed Halilhodžić odstupa sa dužnosti povjerenika, radi slabog zdravlja i preporučuje Mujagu Ćordu za svog nasljednika. Narednih pet godina u Jablanici će djelovati povjereništvo. U nekoliko navrata, izvršena je smjena povjerenika. Pismom od 8.9.1928. godine, pitomci Gajreta, Alija Ćorda i Hasan Zećo, zatražili su osnivanje Pododbora Gajreta u Jablanici, zbog primjetnog interesa članova za aktivnosti Gajreta. Predložili su da u Pododbor uđu: Mustafa Ćorda, Salko Zećo, Alija eff Hindić i Muharem Tahirović, što je Glavni odbor i učinio. Za predsjednika Gajreta u Jablanici izabran je Alija eff. Hindić, a za v. d. blagajnika Hasan Zećo, koji će uskoro stati na čelo Gajreta. Godinu dana kasnije Jugoslavenska muslimanska čitaonica promjenila je ime i postala Gajretova čitaonica. Te 1931. godine, kada Jablanica i Konjički srez pripadaju Primorskoj banovini, u Jablanici i Ostrošcu se osniva Sokolsko društvo koje su predvodili: Hasan Zećo i Miladin Mazal, otpravnik vozova. Već 4.juna 1932. godine, Glavni odbor imenuje Ćamila Krvavca, upravitelja škole, za povjerenika Gajreta i obavezuje ga da u najkraćem vremenu upiše bar 50 novih članova, te zakaže skupštinu u svrhu izbora Mjesnog odbora. Istim pismom Glavni odbor predlaže učitelju Krvavcu da se poveže sa povjerenikom Prosvjete u Jablanici, Milanom Bjelicom kao i Zorom Bjelicom i Darinkom Manigodić, koji mu mogu pomoći oko oživljavanja rada Gajreta i osnivanja odbora. Nedugo zatim, odbor je osnovan, a za predsjednika je izabran Osman Medar, šef željezničke stanice u Jablanici. Aktivnost društva se nastavlja do pred sami rat. 19.oktobra 1940. godine bilo je zakazano održavanje vanredne skupštine društva, ali ju je zabranio Sreski načelnik iz Konjica, naredivši žandarmerijskoj stanici da spriječi održavanje skupštine. Na dan održavanja vanredne skupštine, zakazan je bio i gajretov godišnji Mevlud, koji je i proučen u prisustvu velikog broja naroda. Na tu zabranjenu skupštinu pozvan je i poznati ljekar dr Ismet Popovac iz Konjica, koji je poslije mevluda razgovarao sa članovima Gajreta u čitaonici, te prisustvovao izbornoj skupštini. Izabrana je privremena uprava Gajreta (do potvrđivanja Glavnog odbora u Sarajevu) a za predsjednika je izabran Hasan Zećo, željeznički činovnik. Za zamjenika je izabran Alija Hindić, težak,dok je tajnikom postao Ramo Babić, činovnik. Zamjenik tajnika je Bećir Malović, željeznički radnik, a blagajnik Daut Arfadžan, željeznički zvaničnik. Na skupu su izabrani i odbornici; Muhamed Beširović, Bećir Širić, kafedžija i Milan Bjelica, trgovac. U nadzorni odbor su izabrani Salem eff. Džumhur, džematski imam, Salko Ćurić, nadzornik pruga i Avdo Klepo, državni putar. Mada se ne mogu uzeti sa stopostotnom tačnošću podaci koji su izneseni (zbog toga što su rađeni samo za dio općine Jablanica i zato što se odnosi samo na muslimane), jedan izvještaj, koji su sačinili u ime Gajreta, Osman Medar, šef željezničke stanice i Ćamil Krvavac, učitelj, 25.aprila 1938. godine, daje približnu sliku o tadašnjoj Jablanici. U tom nepotpunom izvještaju se kaže da u općini živi oko 3.000 stanovnika, da je od toga približno 2.500 Bošnjaka i da skoro većina živi od zemljoradnje. Navodi se da od zanata živi oko 50 duša, od trgovine oko 400, od rente oko 20 duša, a od plata živi 70 duša. Evidentirana su i 3 činovnika, državnih službenika je 12, a od sezonskih i manuelnih poslova živi oko 200 duša. U izvještaju se dalje kaže, da nema Bošnjaka-muslimana advokata, ljekara, tehničara i geometara, te da niko od Bošnjaka-muslimana ne živi od književnosti i novinarstva. Izvještaj na kraju završava da je evidentirano 18 nezaposlenih i da nema ni jedan prosjak.

Najznačajnije sportsko udruženje je FK Turbina Jablanica, koje je osnovano u ljeto 1924. godine pod nazivom "Radnički sportski klub Plasa" i spada u red najstarijih klubova u Bosni i Hercegovini. Boje ovog kluba su branili: Salem i Vahid Halilhodžić, Hasan Salihamidžić, kao i Tufek, braća Tatar, Stojić, Pelić.